Recenzija: Cursed (2020-)

Pogledali smo prvu sezonu nove Netflixove serije fantazije Cursed sa Katherine Langford u glavnoj ulozi. Našu recenziju pročitajte u članku.

Žanr: Fantazija, avantura

Kreatori: Frank Miller, Tom Wheeler

Glumačka postava: Katherine Langford, Devon Terrell, Gustaf Skarsgård, Daniel Sharman, Sebastian Armesto, Lily Newmark, Peter Mullan

Sinopsis: Priča o omraženoj čarobnici koja sklapa savez sa mladićem Arthurom i nekolicinom ostalih saveznika kako bi zaštitila svoj narod uz pomoć drevnog mača.

Okej, budimo iskreni. Kada smo prvi put čuli, odnosno vidjeli premisu ove nove serije koju je Netflix spremao, sasvim sigurno smo dobili onaj osjećaj višestrukog klišeja. Kažem višestrukog jer ova serija, osim što je serija fantazije koja se sasvim sigurno pokušava ugurati u onu kategoriju serija koje pokušavaju zavladati ovim žanrom nakon završetka Game of Thronesa, ktome je još jedna, već smo odavno prestali brojati koja ekranizacija legendarne, prastare, ali sada već i totalno izlizane i prožvakane  legende o Kralju Arthuru. Dakako, gotovo je nemoguće napisati recenziju Curseda, a da ga ne usporedimo sa prošlogodišnjim pripadnikom istog žanra i istog streaming servisa – Witcherom. I da odmah to izvedemo načistac – Witcher je bolji.

Prije svega, ako mislite ovoj seriji dati priliku, naš prijateljski savjet je da najbolje zaboravite sve što ste ikada znali (ili mislili da ste znali) o legendi kralja Arthura, jer ova serija je možda uzela temelje iz originalne priče, ali kompletna egzekucija fabule je toliko razbucala original i bez ikakvog srama i poštovanja prema originalu samo maznula likove i sklepala svoju vlastitu priču koja, iako dobro zamišljena, je prikazano nekako previše plitko. U središtu radnje je Nimue, koja je u originalnoj priči poznata kao Lady of the Lake (iako to ime u seriji nijednom nije spomenuto, pa čak niti referirano), koja sada postaje heroina koja dolazi u posjed mača Excalibura, koji je također u seriji nazvan sa malih milijun uzvišenih imena, ali nikad svojim pravim imenom. Naravno, i lik Arthura je tu, ali on je sad u ulozi sporednog karaktera te je, iako svojevrsni junak, ipak nije predodređen da vitla Excaliburom (ili možda je, ali to scenaristi čuvaju za eventualne kasnije sezone). Glavna premisa se vrti oko susreta Nimue i Arthura, te njihove misije da pronađu čarobnjaka Merlina i spase Nimuin narod Fey, koje progone Crveni Paladini (to je prvo što se u seriji zamjeti; tko nosi crveno, taj je negativac), crkveni odred inspiriran srednjovjekovnom inkvizicijom.

Iako je možda kompletna ideja ovakve fabule pljuska svim hardcore poznavateljima legende o Arthuru i Excaliburu, priča kao sama za sebe čak i funkcionira. No, iako je relativno solidno pisana i razmatrana, fabula u neku ruku djeluje i dosta pravocrtno, a nerijetko i plitko. Iako radnja klizi, nedostaje joj dinamike. Plot-twistovi ostavljaju osjećaj kao da su prikazani onako reda radi, nema poigravanja sa emocijama gledatelja, nema onih WTF trenutaka od kojih zinete do poda kada se dogodi nešto neočekivano. Iako plot-twistova i cliffhangera ima, njihova egzekucija ne uzrokuje nikakav nabrijani val emocija, dobrih ili loših. Dovoljno je reći da smo mi svih 10 epizoda serije pogledali gledajući u ekran kao kipovi.

Što se tiče likova, bojim se da je i tu situacija dosta čudno smiksana. Serija je okupila pretežito nepoznate i/ili još uvijek zelene glumce, što naravno ne bi bila nikakva mana da je prezentacija likova odrađena malo dinamičnije. Jer iako svaki lik uspijeva nositi svoj dio radnje, likovi nisu previše vješto prezentirani. Naime, iako je serija uspijela nas propisno upoznati kako sa glavnim, tako i sa sporednim likovima, djeluje nam kao da glumci nisu iskoristili svoje prilike da zablistaju i prezentiraju likove najbolje što mogu. Gotovo nijedan lik nije ostavio dojam neke zanimljivosti i intrigantnosti. Zbog dosta prozirnog prikaza i glumačkih performansi, jednostavno nema osjećaja i mogućnosti da se povežete sa bilo kojim likom, ili da bilo kojeg lika onako iskreno zavolite, ili pak zamrzite. Doduše, negativce u seriji ćete sasvim sigurno zamrziti, ali ne zbog njihovog dobro odrađenog negativnog karaktera, nego zbog karaktera koji će vam vjerojatno ići na živce te ćete samo čekati da napokon dobiju što ih ide.

Dakako, prvi lik kojeg moramo spomenuti je Nimue, koju je odglumila Katherine Langford. Nažalost, iako je riječ o glavnom liku, moram reći da sam razočaran Katherinim prikazom i performansom lika. Iako serija pokušava prikazati Nimue kao veliku heroinu i ratnicu, protiv čega ne bismo imali ništa protiv da je to prikazano kako treba, Katherine baš i nije pošlo za rukom to prikazati na pravi način jer ona jednostavno ne ostavlja taj gard kakav jedna ratnica i odabrana junakinja treba imati. Možeš ti njoj dati mač u ruke, ali Nimue je kroz cijelu seriju više-manje djelovala kao neka lijepa princeza iz bajke kojoj je potreban princ da je spasi, umjesto da ona spašava cijeli svoj narod. To nas dovodi i do lika Arthura, iako je glumac Devon Terrell odradio prosječan performans (koji naginje ka ispod-prosječnom), Arthur je također ostavljao “a dobro, ako baš moram” dojam. Nema apsolutno nikakve intrigantnisti u njegovom liku, i apsolutno ničega što bi gledatelja potaknulo da jedva čeka da se njegov lik još bolje istraži. Također, dok mi je pri pameti, spomenuo bih i da je kemija Katherine i Devona ispala, u najmanju ruku, srednja žalost.

Iako serija generalno ima veliki problem sa efikasnim prikazom i karakterizacijom likova, postoji jedan lik koji se uspio prikazati relativno zanimljivim i intrigantnim, a to je Lancelot, koji je u ovoj adaptaciji priče sekundarni negativac poznat kao Weeping Monk. Na primarnog negativca neću trošiti previše riječi jer, kao što sam i već rekao, riječ o negativcu koji će vam svojim parolama i stavovima samo ići na živce, i jedva ćete čekati da ga netko spremi tamo gdje mu je i mjesto. No ipak, Lancelot je prikazan kao misteriozan lik koji je uspio stvoriti taj neki osjećaj intrigantnosti, pa iako plot-twistovi vezani za njega također nisu prikazani previše dramatično, priznajemo da je možda najzanimljiviji dio serije bilo praćenje njegovog dijela priče. E sad da spomenemo lika od kojeg smo puno očekivali, a dobili smo, pa zapravo nismo ništa dobili – Čarobnjak Merlin. Iako je riječ o kultnom liku koji je možda i poznatiji od samog Arthura iz originalne legende, te se činilo logičnim da će se scenaristi i producenti potruditi barem tog lika izvesti kako treba, dogodilo se upravo suprotno. Gustaf Skarsgård je nažalost ispao potpuni promašaj za ulogu, a i njegovi napori da se koliko-toliko iskaže u toj ulozi ispali su tragikomični. Velika šteta za jednog takvog lika. Od ostalih likova vrijedi spomenuti Gawaina/Green Knighta, koji je u ovoj seriji služio kao neka vrsta njezinog Aragorna, a sami lik je u prezentaciji Matta Stokoea ispao sasvim korektan.

E sad, unatoč problemima sa radnjom i likovima, seriju spašavaju neki jako dobro odrađeni segmenti. Jedan od njih su i lokacije i pejzaži te cijeli taj svijet koji je jako impresivan, a na kompletni vizualni dizajn se stvarno ne može naći zamjerka. Produkcijski dizajn i setovi su odrađeni fantastično, a moram priznati da je dizajn interijera dvoraca ispao čak i nešto bolji nego u Witcheru, što je jedino što priznajem Cursedu u nadmetanju protiv tog fantasy konkurenta. Sljedeća stvar, grafički rezovi između scena su, iako ne presudni, sasvim zgodni detalj. A još jedna velika prednost su i scene borbe i mačivanja koje izgledaju jako impresivno, te su vrhunski režirane. Glazbena podloga je također izvrsna, jedina je šteta što se nije koristila malo više prilikom tih nekih bitnih scena i plot-twistova kako bi učinila te scene dinamičnijima, ali i ovako, glazbi koju smo slušali u uvodnoj špici se nema što prigovoriti. I na kraju, postoji jedna stvar koja jako bode u oči, a to su dijalozi. Naime, pojedini dijelovi dijaloga su jako loše napisani, što se posebno osjeti u scenama kada likovi moraju muljati, a oni svaku rečenicu počinju sa: “I, um.. um..” i sličnim zamuckivanjima. Pa mislim, ne treba liku nos narasti da skužiš da u tom trenutku evidentno laže. Uz to, dijalozi u nekim trenutcima djeluju previše, što bi se danas reklo, cringe, pogotovo kada se u stvar umiješaju SJW spike protiv kojih nemamo ništa protiv dokle god se ne osjeti previše, ali ovdje se, nažalost, osjetilo.

I što sad na kraju pametnoga reći? Iskreno, kad se sve zbroji i oduzme, Cursed je na kraju ispao jedan čudan miks. Serija nikako nije katastrofalna, ali uz ovakvu priču, te sve mogućnosti koje otvara žanr fantazije, definitivno je da je sve to moglo puno bolje. Priča kao takva nije loša, ali nedostajalo je dinamike i više truda oko plot-twistova te epskih scena kako bi se stvorio osjećaj uživancije, ali serija kao da ne želi da se gledatelj “uživi” u ono što gleda. Likovi pretežito nezanimljivi, uz par koliko-toliko časnih izuzetaka. Iako serija ima svojih momenata, djeluje nam kao da su se previše fokusirali na estetski dio serije, i nije to grijeh, to je super, ali trebalo je malo truda uložiti i u samu egzekuciju fabule te likove kako bi serija na kraju ispala zadovoljavajući kompletni proizvod, ovako je samo ispala polu-proizvod koji ima neke jako dobre segmente, ali curi baš tamo gdje nije smijelo curiti.