Recenzija: The Way Back (Izvan igre, 2020)

Recenzija: The Way Back (Izvan igre, 2020)

Ostanite doma i iskoristite činjenicu da je novi film s Benom Affleckom, The Way Back, vrlo brzo nakon kino premijere stigao i na streaming. Pogledali smo ga, a u tekstu pročitajte je li nam to bio pametan potez ili ne.

Žanr:

Drama, sportski

Režija:

Gavin O’Connor

Scenarij:

Brad Ingelsby

Glumačka postava:

Ben Affleck (Jack Cunningham), Al Madrigal (Dan), Michaela Watkins (Beth), Janina Gavankar (Angela)

Sinopsis:

Jack Cunningham (Ben Affleck) je građevinski radnik koji ima velikih problema s alkoholizmom. Međutim, kada igrom slučaja dobije ponudu da vodi košarkašku momčad svoje srednje škole, čija je zvijezda svojedobno bio, njegov se život promijeni iz temelja, a osim borbe na terenu, Cunningham se mora suočiti i s vlastitim problemima izvan terena.

Recenzija: The Way Back (Izvan igre, 2020)

Na početku bih volio naglasiti kako sam bio prilično zainteresiran ovaj film, još i prije nego što je službeno krenuo u distribuciju. S jedne strane, unatoč svim problemima, veliki sam fan Bena Afflecka i smatram ga vrlo kvalitetnim filmašem, a s druge strane, Affleckova autobiografska refleksija u glavnoj ulozi ovoga filma bila mi je svojevrsni izazov za gledanje, jer me zanimalo koliko će film biti surov i iskren. Gavin O’Connor je, nakon Računovođe, ponovo surađivao s Affleckom i konačni proizvod je bio gotovo jednako zadovoljavajući, ali ipak nešto više predvidljiv i poznat u odnosu na prethodno spomenuti triler. No, idemo nekim redom.

O’Connor definitivno ne spada u sam vrh suvremene režije, ali za razliku od mnogih tipova istog renomea svoj posao odrađuje sa zavidno visokom razinom kvalitete. Ne pretjerano inovativan, ali školski pedantan, O’Connor je i u ovom filmu pokazao vrlo sličnu režiju kao i u Računovođi, tako da je taj film dobra referentna točka. Nema tu nekih inovativnih kadrova, ali ima jako puno za njega specifičnih individualnih kadrova, kojima O’Connor naglašava fokus na (glavnom) liku i njegovoj ulozi u naraciji. Nekad se tu radi o krupnim kadrovima, ali ima tu i ostalih planova – od američkog kadra pa sve do (polu)totala – međutim O’Connor je sve vrste planova uspio iskoristiti kako bi se fokusirao na lika i to je ono što je posebno pohvalno u njegovom režijskom djelovanju. Ostali elementi vrlo su šablonski, ali treba reći da je film kao cjelina vrlo dobro vođen i da je O’Connor u tom smislu uspio napraviti još jedan vrlo dobar film.

Rob Simonsen komponirao je glazbu za ovaj film i odradio je odličan posao. Bilo je tu stilski vrlo različitih numera, ali svaka je bila jako dobro uklopljena u estetiku scene u kojoj se koristila. Jasno, neće tu biti nekih vječno pamtljivih stvari, ali u kontekstu samoga filma – glazba je bila pun pogodak.

Recenzija: The Way Back (Izvan igre, 2020)

Ovaj film se u cijelosti vrti oko lika Jacka Cunninghama, kojeg u filmu tumači Ben Affleck. Ima tu i drugih likova, ali ovo je onaj tip filma u kojem su svi likovi podređeni protagonistu, odnosno njih gledamo kao refleksiju jednog aspekta života samog protagonista. Jedini sporedni lik koji je, koliko-toliko, dobio na značaju je Brandon Durrett, mladi kapetan Cunninghamove košarkaške momčadi, a kojeg je tumačio Brandon Wilson. Durrett je jedini imao neki izraženiji dramski luk i imao je vlastitu osobnost u odnosu na Affleckov lik, međutim ostao je u gabaritima sporedne uloge tako da nije utjecao previše na sam film. Cunningham, s druge strane, iznosi cijeli film. Ingelsby je prikazu njegovog alkoholizma pristupio dosta autentično i bez previše kamuflaže, što je svakako pohvalno, međutim treba odmah naglasiti kako je priča sama po sebi odveć poznata i viđena u više navrata. Jasno, teško možete izmišljati toplu vodu s okorjelim alkoholičarem, ali ova je priča doista već toliko poznata da nije mogla oduševiti na jednak način kao da je bila potpuno originalna. Međutim, ponavljam, radi se o vrlo autentičnom i surovom prikazu svih aspekata ove grozne ovisnosti i tu treba pohvaliti scenarističku obradu priče. Ono što je problematično s njom je to što ona malo fluktuira tokom filma na način da ni scenaristu nije jasno želi li prikazati Jacka Cunninghama kao propalicu ili kao žrtvu tragične sudbine, odnosno želi li da ga vi osuđujete ili da ga sažalijevate. Film tu nije bio potpuno jasan, tako da ću vama prepustiti konačni sud, ali treba istaknuti da u konačnici, kada sagledate kraj za kakav se Ingelsby odlučio, to pitanje i nije toliko bitno, što je svakako plus. Ingelsby je autentično prikazao svoju priču, ali s nejasnim fokusom, tako da je činjenica da je film uspio zaokružiti na način da to pitanje fokusa na koncu uopće nije bitno u svakom slučaju dobar potez, mada je, kako ćete vidjeti, film time dosta izgubio na originalnosti.

Što se samog Afflecka tiče, on je svoju ulogu odradio bez greške. Jack Cunningham prikazan je kroz nekoliko aspekata – član obitelji, otac i suprug, pijanica i košarkaški trener – i Affleck je uspio svaki odraditi na vrlo visokoj razini. Ova slojevitost u karakterizaciji glavnoga lika također je nešto što treba pohvaliti u Ingelsbyjevom scenariju, s obzirom da je na taj način prikazao svu problematiku i složenost alkoholizma kao poremećaja. Poremećaju i liku je pristupio iz više perspektiva, multidimenzionalno, pokazujući kako odluke lika utječu na poremećaj, odnosno kako poremećaj utječe na sve ostale životne aspekte. Koliko je Affleck biran namjerno za ovu ulogu, a koliko je to samo bio s(p)retan splet okolnosti – nisam siguran, ali neovisno o tome, Ben se pokazao kao jako dobar izbor. Ovaj film je, (ne)namjerno, prepun autobiografskih elemenata za njega, s tim da je Cunninghamova priča ipak nešto produbljenija u odnosu na Affleckovu, koja nije bila obilježena onom tragedijom koja je zadesila Cunninghama. Ono što bi možda moglo biti problematično za neke gledatelje je Affleckova uvjerljivost, odnosno – može li se vjerovati da je za njega to samo (obična) uloga, ili je sve to samo dio visokobudžetne “propagande” u sklopu koje Affleck čisti vlastiti obraz? Affleck je tip koji nije bježao od svojih problema, u smislu da ih je skrivao ili pokušavao zataškati. Uz to je i izvanredna glumčina. Osobno je rekao da mu je snimanje ovog filma jako pomoglo tokom rehabilitacije, čemu vjerujem. I na koncu, kada zbrojite sve te elemente, čini mi se da je potonja solucija ipak jako malo vjerojatna, odnosno da je ovo samo splet okolnosti koji je Afflecku s(p)retno omogućio da publici podari još jednu snažnu, kompleksnu i autentičnu ulogu, ali ništa više od toga. Mislim da u ovom slučaju treba odvojiti glumca od lika, neovisno o sličnosti njihovih priča, i promatrati ovo samo kao jednu kvalitetnu rolu i ništa više od toga.

Recenzija: The Way Back (Izvan igre, 2020)

Iako je u svim aspektima prilično kvalitetan, The Way Back ima jedan značajan problem i to je ono što ga, unatoč kvaliteti, ne čini klasikom. Film je, naime, izrazito predvidljiv i gotovo nimalo originalan. Naime, ni Ingelsby kao scenarist, ni O’Connor kao redatelj, ni Affleck kao glavni glumac nisu u ovom filmu prezentirali ništa što u filmovima koji su se bavili ovisnošću već nije viđeno, čak i u odnosu na neke nižebudžetne ili televizijske produkcije, koje nisu imale ovako jaku ekipu iza sebe. Nije to, per se, ništa loše, međutim kada imate film s jakom ekipom i dosta snažnim potencijalom, onda je velika šteta da – u principu – znate cijeli tijek filma nakon prvih 15-ak minuta. Broj klišeja je prevelik – uspon košarkaške momčadi od autsajdera do velikog iznenađenja, tijek Cunninghamove borbe s ovisnošću, šokantni trenuci, predvidljiv kraj – i tu film značajno gubi na konačnom dojmu. Ima tu jako puno tipično američkog patosa, priče o marginalcima koji čine čudo – sve je to neka varijanta američkog sna – o tipičnim osobnim tragedijama i dok ne možemo reći da to nije izvedeno vrlo vješto i s neočekivanom mjerom – za divno čudo, film uopće ne pretjeruje s emocijama i prtljagom likova – naprosto je već poznato, već viđeno i ne uspijeva oduševiti na namjeravani način. Priča vas kupi, to nije sporno, i potpuno je uvjerljiva, ali to je sve. Da je bila malo originalnija – da se Ingelsby potrudio malo začiniti priču, dati joj malo mašte; da se O’Connor malo odvažio i izašao iz svog karakterističnog stila; i da je Affleck… pa on je, zapravo, najmanje kriv, s obzirom da je radio prema nečijem scenariju i po nečijoj direkciji – film bi bez imale sumnje bio klasik i jedan od kandidata za popis najboljih filmova godine, jer je imao sve uvjete za to, a ovako je ostao tek (vrlo) dobar film kojeg se isplati pogledati, ali ne i zapamtiti.

Sve u svemu, The Way Back je puno više dobar, nego što to nije. Ingelsby je napisao odmjeren i autentičan scenarij s dobrom pričom, koju su upotpunile kvalitetna režija Gavina O’Connora i odlična izvedba Bena Afflecka. Ima tu drame, ima tu sporta i nečega što je uvijek lijepo vidjeti na filmu – nade, optimizma, pravednog nagrađivanja truda – ali unatoč svemu tome, nedostaje originalnosti i imat ćete dojam kao da ste ovaj film već gledali u nekoj drugoj varijanti. Niste, dovoljno je on samostalan u svojoj priči, ali svi elementi te priče već su odavno poznati. No, kazavši sve to, smatram da je ovo film koji je vrijedan pažnje, kojeg se treba pogledati i koji nam pokazuje ono što dosta često zaboravljamo kada govorimo o Benu Afflecku, a to je da je on doista – izvrstan glumac.

Similar Posts