Recenzija: Doctor Sleep (Doktor Sleep, 2019)

Pretpremijerno smo pogledali film Doctor Sleep, najnoviju adaptaciju Stephena Kinga, u ovom slučaju romana koji je ujedno i nastavak kultnog Isijavanja, kog je u svojoj adaptaciji proslavio Stanley Kubrick. Je li Doctor Sleep dostojan nastavak i može li se uspoređivati s Kubrickom? Je li film dobar kao samostalan uradak? Kao i obično, odgovore potražite u našoj kritici.

Žanr:

horor

Režija:

Mike Flanagan

Scenarij:

Mike Flanagan (po istoimenom romanu Stephena Kinga)

Glumačka postava:

Ewan McGregor (Daniel “Dan” Torrance), Kyliegh Curran (Abra Stone), Rebecca Ferguson (Rose Šešir), Jacob Tremblay (Bradley Trevor), Cliff Curtis (Billy Freeman), Carl Lumbly (Dick Hallorann)

Sinopsis:

Nekoliko desetljeća nakon traumatičnog iskustva u hotelu Overlook, odrasli Dan Torrance (Ewan McGregor) seli se na sjever, gdje upoznaje djevojčicu Abru Stone (Kyliegh Curran), koja posjeduje iste moći kao i on. Nakon što Abra pomoću svojih moći otkrije skupinu njima sličnih telepata koji ubijaju drugu djecu i hrane se njihovim moćima, pri čemu ugrozi vlastiti život, Dan se s Abrom mora vratiti u mjesto gdje je sve počelo kako bi konačno zaustavio opasne telepate.

Gotovo četrdeset godina nakon što je Stanley Kubrick adaptirao Kingov roman Isijavanje iz 1977. godine, Mike Flanagan je napisao scenarij i režirao adaptaciju nastavka tog romana iz 2013. godine, naslova Doctor Sleep. Iako je Kubrickova adaptacija inicijalno naišla na raznovrsne kritike (svojedobno je nominirana čak i za dvije Zlatne maline!) te ostaje zapisana kao vjerojatno jedina adaptacija njegovih djela koju je Stephen King mrzio, taj isti film je danas u Nacionalnom filmskom registru američke Kongresne knjižnice među filma od “kulturološkog, povijesnog ili estetskog značaja” te se uvelike smatra jednim od najboljih horora ikada snimljenih, mada se tu ne radi o klasičnom slasher hororu, već o istinski kvalitetnom psihološkom hororu u kojem je Kubrick demonstrirao sve ono što ga je učinilo jednim od najvećih redatelja u povijesti.

Mike Flanagan, koji je adaptirao nastavak Kingovog romana, nema niti približno renome kakav uživa Kubrick, međutim imao je dosta iskustva s hororima tako da je to bio nekakav, činilo se, dobar znak. Međutim, Flanagan se pokazao kao odveć površan poznavatelj žanra koji, iako jest odradio knjiški dobar posao, nije ni na koji način iskoristio čaroliju i dubinu Kingovih priča (zamislite, Kubrickov film je kritiziran da nije dovoljno duboko ulazio u neke elemente, iako je to film koji se isključivo temeljio na analizi psihe Jacka Torrancea) te je ovu priču, za koju se čak i iz ovog površnog pregleda vidi da ima dubinu, prikazao kao gotovo svaki moderni horor, sans uobičajenih jump scares, koji ovdje nisu fokus. Međutim, dok u hororima koji se ne baziraju na ovoj tehnici mora postojati alternativni horor element koji ga podžanrovski definira, Flanagan nije uspio adekvatno kapitalizirati na psihološkoj dubini ovoga filma tako da se on najbolje može opisati kao psihološki horor u pokušaju, koji je na kraju više bio nekakav nadnaravni triler nego išta što bi se moglo adekvatno definirati kao horor.

No, osim što je žanrovski potpuno podbacio, Doctor Sleep je zadovoljio u većini ostalih tehničkih elemenata. Iako je bilo nekih spornih rješenja i previše eksterijernog CGI-ja, kamera i režijska vizija su načelno bili zadovoljavajući, uz pohvale koloritu tzv. road kadrova, kojih u ovom filmu ima dosta (u usporedbi s Kubrickovim filmom, Doctor Sleep se, gotovo dijametralno suprotno, osniva, predominantno, na eksterijernim kadrovima). Glazba je bila posebno jak element u filmu te je nadišla gotovo sve ostale elemente, uključujući i inače formulaičnu tehničku realizaciju, tako da pohvala braći Newton, ali i produkciji koja je vratila originalnu temu iz Kubrickovog filma, koju su komponirale Wendy Carlos i Rachel Elkind. Malenu pohvalu treba uputiti i scenografima, koji su napravili izvrstan posao u rekreaciji interijera iz Kubrickovog filma.

Iako Doctor Sleep ni u tom kontekstu nije bio najkonzistentniji, likovi su njegov daleko najjači aspekt. Bilo da se radi o individualnoj karakterizaciji i/ili razvoju, bilo da se radi o interakcijama i odnosima među njima, gotovo svi likovi u filmu su dobili dovoljnu količinu pažnje i svojom kvalitetom su izvukli film u dobrom dijelu segmenata koji su, inače, bili manjkavi. Iako se njegova “palica” prenosi dalje, Daniel Torrance je svejedno nositelj i glavni lik ovoga filma. Simpatični sin Jacka Torrancea, koji zajedno s majkom preživljava traumatično iskustvo u hotelu Overlook, sada je odrastao muškarac koji se prilično kaotično nosi s baštinom svojih trauma te se smuca od nemila do nedraga, a negdje između te dvije krajnosti ga nalazimo na početku filma. Flanagan je dosta dobro uronio u Dannyjev lik te je prikazao neke vrlo kompleksne dijelove njegove psihe – borba s ovisnošću, reakcija na isijavanje, suočavanje s traumama, itd. – pri čemu je zaokruživanje njegove priče započete u Isijavanju bio fokus ovoga filma. I tu je film uspio – Dannyjeva priča je, uz esencijalno nužne retrospektivne scene, zaokružena u jednu kompaktnu cjelinu čiji je kraj, iako prilično predvidiv i meni, upravo zbog toga, klišeiziran, vjerojatno jedini prirodni slijed događaja iz ove priče. Ja sam uvjeren da je King u originalnom romanu još dublje istražio Dannyjevu psihu, ali činjenica je da je film zaronio prilično duboko, a ono što je ostalo tek površinski zagrabljeno nadomješta majstorska interpretacija Ewana McGregora, koji je izvanredno razvijao Dannyja od početka do kraja, ostajući pritom autentičan u svakom njegovom psihofizičkom stanju.

Od novih likova, posebno bih pohvalio lik Abre Stones, koju je izvrsno utjelovila mlada glumica Kyliegh Curran. Iako ni u njezinoj priči nemamo previše iznenađenja, činjenica je da je ona izvanredno iskorištena kao narativno sredstvo za postepeni otklon fabularnog fokusa s Dannyja na nju, kao njegovu nasljednicu. Kao lik je izrazito simpatična i napisana je, kao i interpretirana, prilično opako, što pokazuje kako je Flanagan dobro shvatio funkciju njezina lika u priči o Dannyju.

Od ostalih pozitivaca, lik Billyja Freemana također je odlično uklopljen u cijelu priču i on je jedan od onih sporednih likova s kojima ćete se lako i brzo povezati, a kako je on jedini među protagonistima koji je “normalan”, jasno je da se vi kao gledatelj puno lakše povezujete s njim, nego s likovima koji posjeduju isijavanje. Jedan od starih likova također je imao značajnu i za mene istinski prekrasnu ulogu u ovome filmu, a to je Dannyjev mentor Dick Hallorann, bivši kuhar iz hotela Overlook, kojega Jack Torrance ubija u Kubrickovom filmu (tu se vidi da je Flanagan pratio narativne promjene iz Kubrickovog filma, ali o tome nešto niže u tekstu). U Kubrickovom filmu tumačio ga je muzičar Scatman Crothers (koji je za svoju interpretaciju dobio i Nagradu Saturn), dok ga je u ovom filmu tumačio Carl Lumbly, koji je odlično utjelovio mentorski karakter svog lika te je bio doista istinski prijatelj i savjetnik Dannyju, toliko da je njegov odlazak bio izrazito emotivna i snažna scena.

Što se negativaca tiče, moram priznati da su moja mišljenja o njima podvojena. S jedne strane, ta skupina nazovi hipija koji su dugovječni kao Metuzalem me malo previše podsjećala na Mansonovu obitelj i djelovala mi je, s obzirom na stil, kao skupina seljačina bez jasnog cilja, a uz sve to imao sam i dojam da je Flanagan prilikom realizacije ove “zločinačke skupine” htio biti morbidan morbidnosti radi, što zapravo nije postiglo željeni učinak, jer ti zlikovci nisu bili zastrašujući, već samo iritantni. S druge strane, ako ih se secira individualno, oni nude ipak nešto inspirativnije priče, posebice lik Rose, koju tumači Rebecca Ferguson; Rose je postavljena kao zanimljiv antipod moćima Dannyja i Abre, tako da je to istovremeno bila dinamika lovca i lovine, ali i jedna znakovita igra moći, koja je ujedno bila i borba između dobra i zla. Fergusonova je očekivano dobro odradila svoju ulogu, međutim sumnjam da će ostati upamćena u povijesti filma, kao i ostatak negativaca. Iako je bilo simpatično vidjeti “onog visokog tipa iz Twin Peaksa” (Carel Struycken), a čak su i likovi Vrane (Zahn McClarnon) i Andi (Emily Alyn Lind) bili donekle zanimljivi, činjenica je da su negativci u ovome filmu vrlo plitki i neinspirativni, a time i predvidljivi (čak ni Rose nije tu potpuni izuzetak); njihova je motivacija odveć darvinistička pa u tom kontekstu njihova intrinzična zloba, koja je itekako prisutna, ne dolazi zapravo do izražaja, što je vjerojatno još jedna Flanaganova pogreška, a rasplet njihovih priča postaje jasan već na polovici filma, što vam ne daje baš previše materijala za razvoj nekakvih konkretnih simpatija.

Za kraj bih se još kratko osvrnuo na priču i odnose s Kubrickovim filmom, s obzirom da su te dvije stavke povezane. Naime, iako je ovaj film bio svojevrsni stand-alone nastavak, odnosno nije bio direktan nastavak na Kubrickovo Isijavanje, Flanagan je odlučio odati počast jednom od najboljih horora ikada snimljenih, koristeći neke od narativnih elemenata što ih je Kubrick izmijenio u svom scenariju u odnosu na Kingovu knjigu. Kubrickova adaptacija ostala je ozloglašeno poznata po tome što je značajno izmijenila neke narativne elemente i fokus Kingovog romana – King je svojedobno rekao da je Isijavanje izvanredan horor, ali grozna adaptacija – dok je Flanagan ipak polazio od knjige i originalne priče; ipak, čak je i u tom kontekstu odao počast Kubrickovom filmu, tako da je koristio neke njegove narativne solucije (poput smrti Dicka Halloranna) kao pozadinsku priču za svoj film. Taj blend sam po sebi nije nimalo problematičan, kao ni činjenica da je izvršen rekasting svih starih uloga – novi glumci birani su na temelju sličnosti, tako da je to djelovalo koliko-toliko efektno i meni, osobno, nije bilo problematično, iako ću razumjeti da bi nekome moglo biti (mada, moram na ovom mjestu reći da bi bilo bolje za cjelokupni ton filma da “novoga Nicholsona” nismo nikada vidjeli en face, već da je Jack Torrance trebao ostati na razini profila, kakav je i bio kada se prvi puta pojavljuje u filmu, ali to je već Flanaganova stvar) – međutim priča je imala drugih, prilično osjetnih problema tako da ovaj aspekt djeluje sasvim uredno.

Moj glavni problem s ovom adaptacijom bila je činjenica da je ona bila vrlo plitka i vrlo predvidljiva, kao i neki ranije spomenuti segmenti. Od samog početka vidite da film ne planira ići duboko, iako ima par pokušaja (čak i napravljenih koraka!), odnosno da Flanagan nikada nije imao namjeru snimiti psihološki horor, iako je imao sve preduvjete da kapitalizira na tom aspektu Kingovih djela. I dok su stvari unutar samog filma posložene (više-manje) dobro, odnosno on kao narativna cjelina funkcionira bez većih logičkih nekonzistentnosti, činjenica je da je on jedna vrlo plošna, površna priča čiji kraj znate, praktički, od početka. Flanagan nas ničime nije uspio iznenaditi, nije nas ničim ostavio bez daha i to je, zapravo, najveći problem ovoga filma – naprosto je prejednostavan. I dok to funkcionira kod nekih manje eksponiranih horora, koji za cilj imaju prestrašiti vas, Kingov psihološki horor nije ni pogodan, ni prikladan materijal za ovako plitku adaptaciju, a Flanagan je imao problem da je nabasao upravo na psihološki horor, a ne na neki od Kingovih više izravnih horora.

Iako je usporedba s Kubrickovim filmom prilično nezahvalna, Doctor Sleep je upravo u tom filmu imao izvanredan uzor, od kog, nažalost, nije pokupio ništa izuzev mitologije i upečatljive teme. Neovisno o kontroverzama i merituma filma kao adaptacije, Kubrickovo Isijavanje je neupitno remek-djelo i jedan od najboljih psiholoških horora ikada snimljenih. Flanagan nije kopirao Kubricka, što je dobro, ali kada odete toliko daleko da napravite neinventivni suvremeni hororac, onda je možda bolje da ste bili “imitator”. Upravo iz tog razloga moram reći i upozoriti da film gledate kao samostalan uradak, potpuno neovisan od Kubrickovog klasika, neovisno o referencama i posvetama. Ne smijete si dozvoliti da ta dva filma promatrate kao cjelinu, jer Doctor Sleep je toliko inferioran u odnosu na Kubricka da bi usporedne ocjene bile otprilike 10 i -2, pri čemu je ova dvojka samo radi Dannyja i Abre. Zato, zaboravite da je ovo ikakav nastavak Kubrickovog filma (knjige su druga stvar) i promatrajte ovo kao samostalan film, jer jedino tako možete koliko-toliko objektivno procijeniti njegovu kvalitetu; u slučaju usporedbe, te kvalitete gotovo da i nema.

Za kraj treba reći da Doctor Sleep nije, per se, loš film, ali je isto tako daleko od toga da bi se mogao nazvati dobrim. Iako izvanredni Ewan McGregor iznosi film i daje mu određenu kvalitetu, čemu doprinose i likovi Abre te negativke Rose, svi ostali elementi toliko su formulaično posloženi da film ipak zaslužuje više kritike nego pohvale. U eri kada smo imali nekoliko izvrsnih adaptacija Kingovog opusa (npr. It, Pet Sematary, serija Castle Rock, …), Doctor Sleep je ne samo klišejni podbačaj koji je u najboljem slučaju prosječan hororac, a realno loš nadnaravni triler, već i veliko razočarenje, s obzirom da je adaptacija materijala koji, zasigurno, nudi mnogo više. Usporedbe s Kubrickom su prilično deplasirane, tako da film treba promatrati kao samostalnu cjelinu i procjenjivati na taj način. Konačni proizvod ove adaptacije Mikea Flanagana je jedan predvidljiv film koji je uz to i pola sata predug, koji ima dobru dinamiku i donekle je napet, a izvlače ga, mahom, dobri likovi i glumačke interpretacije, ali izvan toga – sve ste već vidjeli pa sami odlučite želite li opet.