Recenzija: Maleficent: Mistress of Evil (Gospodarica Zla 2, 2019)

Pogledali smo film Maleficent: Mistress of Evil, nastavak filma iz 2014. koji je djelomice baziran na Disney klasiku Sleeping Beauty. Angelina Jolie reprizira svoju ulogu naslovne vile. Našu recenziju ovog najnovijeg izdanka Disneyeve tvornice bajki pročitajte u članku.

Žanr: Fantazija, avantura, obiteljski

Redatelj: Joachim Rønning

Scenaristi: Linda Woolverton, Noah Harpster, Micah Fitzerman-Blue

Glumačka postava: Angelina Jolie, Elle Fanning, Michelle Pfeiffer, Chiwetel Ejiofor, Sam Riley, Ed Skrein, Harris Dickinson

Sinopsis: Kompleksan odnos rogate vile i princeze Aurore bit će stavljen na kušnju dok se susreću s novom prijetnjom koja prijeti čarobnoj močvari.

Prije pet godina, u kina je izašao film Maleficent, djelomično baziran na Disney klasiku iz 1959. i poznatoj bajci Charles Perraulta Sleeping Beauty. S tim da je ovaj put priča ispričana kroz oči zle vile koja je proklela princezu Auroru u vječni san na njezin 16. rođendan. Taj film nam je pokazao da Maleficent nije bila istinski zla kao što nam je predstavljena u originalnoj priči, već joj je nekada dobro i plemenito srce otvrdnulo nakon što je doživjela nepremostivu izdaju od strane čovjeka kojeg je voljela. U toj novoj verziji priče je pronađen i alternativni završetak koji je bio happy end i za Auroru i za Maleficent. Sada smo dobili direktni nastavak tog filma u kojem se nastavlja istraživati odnos Aurore, koja je imenovana kraljicom Močvare, i Maleficent, koja vjerno obnaša svoju dužnost Aurorine vilinske kume.

Film kojeg smo gledali prije pet godina postigao je izvrstan kritički i komercijalni uspjeh, što je uostalom i dovelo do ovog nastavka. Istina, određena kategorija gledatelja često zna ići, da se tako suvislo izrazim, đonom po tim Disneyevim remake filmovima uz osnovni argument da je glavni motiv snimanja tih filmova lako zgrtanje love. Doduše, iako to u neku ruku je istina (a mislim, koji se film danas ne radi zbog love), sama želja za lakom, a velikom zaradom ni u kojem slučaju ne utječu na kvalitetu samog filma, čak naprotiv. Osobno, Maleficent film iz 2014. me je zapravo oduševio i do dan danas mi je ostao najbolji Disneyev remake, a zbog toga mi je čak još i više drago da mogu reći da je Maleficent: Mistress of Evil, u globalu, bolji od svog ionako kvalitetnog prethodnika.

Krenimo po redu. Ovaj film, kako smo i unaprijed očekivali i znali da će tako biti, je još jedna vizualno prekrasno ispričana bajka kakvu se od jednog Disneya uvijek može očekivati. Ionako je evidentna činjenica, ako ijedan filmski studio zna snimiti filmsku bajku koja će i najzahtjevnije gledatelje uspjeti donekle zadovoljiti, onda je to svakako Disney. Ovo je već četvrti Disney film ove godine koji spada u kategoriju tih igranih remakeova, pa iako je publika bila podijeljena oko prijašnja tri, za Maleficent se definitno može reći da je i najbolji ove godine koji spada u tu kategoriju. Da vam budem iskren, ovo je film koji je primijenio dosta drugačiji koncept priče od svog prethodnika, dok je prvi film se orijentirao na bajkovite elemente, ovaj nastavak, iako je morao zadržati te obavezne elemente bajke, više se orijentirao na akciju i borbe kakve često vidimo u filmovima mračne fantazije. Da vam budem iskren, ovaj film je zapravo djelovao kao jedna fina mješavina Disneyeve bajke i epskih fantastičnih filmova kao što je recimo Lord of the Rings ili, u vidu završne bitke, serija Game of Thrones. Dobro, jasno je da ovaj film ne može parirati takvim epskim blockbusterima, ali da nekih sličnih elemenata ima, ima.

Naslovnoj ulozi se vratila Angelina Jolie bez koje bi, budimo realni, ovaj film bio kao da ste dobili cheeseburger bez sira. Iako osobno nisam fan Angeline, mora se reći da je njezin performans apsolutno savršen i neupitno još i bolji nego u prethodnom filmu. Angie se još dodatno izbrusila u ovoj ulozi nego prije pet godina, a njezin izgled je takav da sada u potpunosti razumijem čelnike Disneya kada su rekli da ne bi nikad napravili ni onaj prethodni film da Angie nije pristala na ovu ulogu. Angie se zaista pokazala kao rođena za Maleficent, i u njezinom dobrom, i u njezinom zlom izdanju. A sva raskoš tog lika je u ovom filmu još dodatno dovedena do savršenstva jer je Maleficent, za razliku od prethodnog filma, sada cijeli film imala svoja slavna krila s kojima nas je provela kroz jedan neopisiv čarobni svijet kakvog već dugo nismo vidjeli. Na Angelinu se ne može naći apsolutno nikakva zamjerka te je evidentno da ona dominira cijelim filmom, a s obzirom na to da je ipak u glavnoj ulozi, nismo ništa manje ni očekivali.

Uz Angelinu, još jedno veliko glumačko ime koje dominira kompletnim filmom je i Michelle Pfeiffer u ulozi kraljice Ingrith. Michelle je odradila također vrhunski performans kao zla kraljica koja je jedna od onih filmskih ludara za koje jedva čekate da vidite kako će završiti. Iskreno, nakon ovako odrađenog performansa, Michelle bi mogla biti i savršeni izbor za ulogu zle Kraljice ukoliko se Disney ikad odluči, a sasvim je sigurno da jednog dana hoće, snimiti igrani remake slavne Snjeguljice. Michellina pojava je odrađena upravo onako kako treba biti za jednog antagonista jer se već u prvoj sceni vidi da je riječ o kompleksnom i spletkarskom liku koji je, što bi se reklo, premazan svim mastima.

Sljedeći neizostavni član postave je naravno Aurora, ili kako je mi bolje poznajemo, Trnoružica. Iako za razliku od prethodnog, u ovom filmu nije ni oka sklopila, za Elle Fanning se također moraju naći velike riječi hvale jer iako još mlada, ova pet godina starija Elle djeluje čak i skrojenije za ulogu Trnoružice nego što je to bila u prethodnom filmu. Istina, s obzirom na to da film ne nastavlja točno tamo gdje je prethodnik stao, već se radnja odvija također pet godina kasnije, sasvim je evidentno da su se morale pokazati neke razlike među karakterima Aurore koja je prije pet godina bila naivna tinejdžerica, a sada kompletna mlada djevojka koja na sebi nosi teret krune. Naravno, obavezno je za spomenuti da je kemija, odnosno odnos između Aurore i Maleficent ponovno prikazan na vrlo visokom nivou.

Što se tiče Princa Filipa, koji je u prethodnom filmu bio samo kozmetički detalj te je zapravo bio gotovo zanemariv, u ovom filmu mu je ipak dana nešto veća važnost. Harris Dickinson je u preuzeo ulogu Brenton Thwaitesa koji je Filipa glumio u prethodnom filmu, i možemo reći da se Harris zapravo pokazao puno skrojeniji za ulogu tog klasičnog princa iz bajke iako, Brentona kao Filipa u prethodnom filmu nije niti bilo dovoljno dugo da bismo mogli dati neki čisti sud, za razliku od Harrisa sada. No bilo kako bilo, definitivno je i ovdje riječ o sasvim solidnom i zadovoljavajućem performansu.

Iako je naravno Maleficent u centru štosa, ovaj film je ponudio znatno veći broj sporednih likova od prethodnog filma, a s obzirom na to da je riječ od filmu koji je imao i puno širi razmjer od svog prethodnika, to je zapravo bilo i za očekivati te je jako dobra stvar što je zapravo svaki sporedni lik poslužio svojoj svrsi u toj slagalici koja čini ovaj cijeli film. Sam Riley, koji glumi Diavala, Maleficentinu vjernu vranu, također je odradio jako dobar glumački posao, a ovaj put je na njegovom liku bio zadatak da se pobrine i za ono malo humora i tih simpatičnih trenutaka, za što se ne može reći da mu nije uspjelo. Istina, humor nije nešto inovativan, ali je dovoljno simpatičan i u potpunosti odgovara ovakvom tipu filma i, ono što je još važnije, humor ni jednom trenutku nije nasilno guran u film.

Morat ćemo se još malo zadržati na likovima, jer moramo spomenuti i lik Borra i Conall, koje su odglumili Ed Skrein i Chiwetel Ejiofor. Obojica su pružili sasvim solidne performanse, pogotovo Ed, a svaki od njihovih likova je zadovoljavajuće odradio svoju ulogu u kompletnoj prezentaciji priče. Također valja spomenuti Robert Lindsaya koji se kao Kralj John nije puno pojavljivao, ali njegov lik je svejedno bio jedan od ključnih likova u samom zapletu. Zatim Jenn Murray kao Gerda koja je jedan od onih klasičnih negativaca koji vam komplet film, u dobrom smislu, idu na živce. Ne smijemo zaboraviti ni tri vilinske kume Knotgrass, Thistlewit i Flittle čija je uloga bilo nešto manja nego u prethodnom filmu, pa iako su ovdje bili u ulozi onih tzv. kozmetičkih detalja, u ovom filmu nikako nisu bile višak. I još dodatno, za šlag na torti, ovaj filmu obiluje i nebrojnim različitim, ali vizualno impresivnim, maštovito zamišljenim, pa čak i slatkim i neodoljivim čarobnim stvorenjima koje je stvarno užitak gledati kao što je to bilo i sa poznatim nam Baby Grootom iz filma Guardians of the Galaxy Vol. 2.

Okej, sada kada mislim da smo prošli kroz sve važnije (da, važnije) likove, da se dohvatimo scenarija i prezentacije fabule. Sama fabula je vrlo dobro osmišljena, a scenarij je izvrsno ukomponiran. Niti jedna minuta filma nije višak, kao što film niti u jednoj minuti ne upada u kolotečinu. Radnja klizi svojim tokom, a kako film ide prema svojem vrhuncu i raspletu, time se i zadovoljstvo samog gledatelja povećava. Film ni u kojem slučaju nije predvidljiv, čak što više, napunjen je i dobrom dozom iznenađenja koje drže pažnju te od cijelog filma stvaraju jednu divlju vožnju u lunaparku koja kada započne, ne prestaje do samoga kraja. Dijalozi su, mora se reći, sasvim dobro napisani. Niti jedna scena ne razvlači i ne mrcvari s viškom dijaloga, a također je sama koncepcija dijaloga dobro sjedinjena sa svakim pojedinim likom, što se najbolje vidi kod likova Maleficent, Ingrith, Aurore i Diavala.

Joachim Rønning potpisuje režiju ovog nastavka. A njegova režija je čak i na višoj razini od one Robert Stromberga koji je režirao prethodni film, a da ne spominjem da je Rønning odradio miljama bolji posao od onoga što je napravio s Espen Sandbergom u filmu Pirates of the Caribbean: Dead Men Tell No Tales. Usputno moramo spomenuti i vizualne efekte koji su pravi primjer čistog savršenstva, kao i glazba koja je odradila svoj posao nabijanja atmosfere u filmu na jednoj vrlo visokoj razini.

Kada smo se već dotaknuli vizualnih efekata, već i prije samog izlaska filma smo znali da nas očekuje jedan čarobni i vizualno prekrasni svijet kakvog smo već vidjeli u prethodniku ovog filma. No moramo reći da je, bez obzira na to, vizualna impresija ovog filma nadmašila sva očekivanja. Prekrasni i oku privlačni pejzaži, te čudesni i impresivni eksterijeri dvorca su prikazani i izrežirani toliko dobro da se to jednostavno mora pogledati u kinu, jer tek kada to vidite na velikom platnu, zjenice oba oka će vam se proširiti na dvostruko više od standardnog promjera i jednostavno nećete htjeti trepnuti. Pogotovo glede završne bitke koja je nevjerojatno dobro napravljena, iako naravno nije kao ona iz filma Avengers Endgame ili, ne daj bože, Lord of the Rings, konačni obračun je zapravo prikazan na jedan čak i epski način za kojeg smo donedavno mislili da se može postići samo u filmovima koji su sjeme za te završne bitke sijali dugi niz godina. Posebno treba istaknuti sami prikaz Maleficent u toj konačnoj bitci koji je toliko veličanstven da mi je istog trenutka pao na pamet onaj epski, neopisivi, i malo je reći savršeni dolazak Thora usred bitke za Wakandu iz filma Avengers Infinity War. Postoji i još jedan isto tako veličanstveni trenutak iz te završne bitke, kojeg vam namjerno neću otkriti jer je riječ o spojleru grandioznih razmjera, ali znajte da ako to ne vidite u kinu, ne znate što ste propustili.

Zaključimo sada za kraj. Ako ste pobornik filmskih bajki, svijeta fantazije i Disneya općenito, Maleficent: Mistress of Evil je nešto što apsolutno morate pogledati, a isto vrijedi i za sve one koji su gledali Maleficent iz 2014., bez obzira jeste li ga gledali iz gušta, ili ste ga pogledali tek toliko da ga pogledate (ili ako vas je netko natjerao). Ovo je filmska bajka koja ima apsolutno sve što je potrebno za dva sata besprijekornog uživanja i nezaboravne čarobne zabave zbog koje ćete film nakon nekog vremena vrlo rado htjeti ponovno pogledati. Kompletni glumački ansambl na razini, s neponovljivom Angelinom Jolie, izvrsnom Michelle Pfeiffer i ostalim glumcima od kojih svaki daje svoj vlastiti jedinstveni udio u kompletan film. Jednostavno se vidi da se na ovom filmu radilo s velikom ljubavlju i pažnjom, što je u konačnici dalo filmsku bajku koja će i djecu i odrasle uvući u svoj čarobni svijet, i neće ih vratiti sve do završne špice, a jednom kada se to dogodi, lako je moguće da ćete se u taj svijet htjeti ponovno vratiti.