Komparativna recenzija: It (1990) / It (2017)

Po zamolbi kolege, a u jeku serije recenzija ekranizacija Stephena Kinga, u tekstu niže pročitajte komparativnu kritiku miniserije It iz 1990. godine i prvog dijela nove ekranizacije jednog od Kingovih najpopularnijih romana.

Žanr:

Drama, horor, triler

Režija:

Tommy Lee Wallace (1990.) / Andrés Muschietti (2017.)

Scenarist:

Lawrence D. Cohen, Tommy Lee Wallace (1990.) / Chase Palmer, Cary Fukunaga, Gary Dauberman (2017.)

Glumci:

Tim Curry, Richard Thomas, John Ritter, Annette O’Toole, Jonathan Brandis, Seth Green (1990.) / Bill Skarsgård, Jaeden Lieberher, Sophia Lillis, Finn Wolfhard, Jack Dylan Grazer (2017.)

Sinopsis:

Svakih 30-ak godina, kozmički demon opsjeda gradić Derry, u saveznoj državi Maine. Nakon što maleni George Denbrough strada kao žrtva tog demona, koji se najčešće pojavljuje kao klaun Pennywise, skupina djece, znana kao Klub gubitnika, suočava se s demonom, kojeg nazivaju Ono, boreći se pritom s vlastitim traumama i strahovima.

Za razliku od komparativne kritike dvaju adaptacija romana Carrie, pisanje ove kritike je znatno složeniji posao, valjda jednako kao što je sama adaptacija Kingovog kolosalnog romana od preko 1,000 stranica predstavljala izazov onima koji su se u tome okušali. Nema sumnje da je It jedan od najboljih i najpopularnijih Kingovih romanima, ali radi se o doista o enormnom djelu gotovo epskih proporcija, koje je vrlo teško sabiti u tek nekoliko sati materijala, bilo da se radilo o dvoepizodnoj miniseriji, bilo da se radilo o dvodijelnom filmu. Razlog zašto je pisanje ove kritike utoliko teže leži upravo u prethodno navedenoj činjenici, odnosno u tome da je prva adaptacija bila televizijska miniserija u dvije epizode, dok je ova moderna adaptacija film u dva dijela, od kojih je zasad izašao samo jedan. Međutim, potrudit ću se da što bolje prezentiran oba materijala i istaknem one esencijalne elemente.

Inicijalni redatelj miniserije trebao je biti legendatni George Romero, ali je zbog nemogućnosti usklađivanja rasporeda redateljsku palicu dobio Tommy Lee Wallace, najpoznatiji kao bliski suradnik i štićenik također legendarnog Johna Carpentera. Kad za jedan horor film privučete ekipu takvog renomea i onda im još pridodate Larryja Cohena, koji je napisao scenarij za De Palminu Carrie (1976.), apsolutno ne možete pogriješiti. Miniserija je prošla kroz produkcijski horor – inicijalno je zamišljena kao osmosatna serija u četiri dijela, da bi se ABC u konačnici jedva odlučio za trosatnu adaptaciju u dva dijela; jasno da je cijela serija scena i elemenata iz originalnog romana naprosto izletjela iz scenarija, međutim Cohen se doista potrudio uhvatiti esenciju romana, posebice u prvom dijelu, te prikazati onaj krucijalni aspekt Kingovog horora o kojemu sam govorio i u ranijoj kritici. Wallace je s tim scenarijem odradio odličan posao, kombinirajući karakteristične pastiše Carpenterovog stila s originalnom vizijom koja je rezultirala jednim sardonično jezivim Pennywiseom, čija je duhovito grozomorna prilika bila nositelj cijele serije i njezina horora. S druge strane, o argentinskom redatelju Andrésu Muschiettiju osobno ne znam puno, osim da se proslavio hororom Mama, mada isti nikada nije dosegao neku etabliranu mainstream popularnost ili upis u anale horor filma. I moderna je adaptacija prošla kroz prilične probleme – projekt je inicijalno trebao voditi David Kajganich (pravo da kažem, nemam pojma ‘ko je taj), a onda uz njega i Cary Fukunaga, najpoznatiji po svom radu na seriji True Detective. Fukunaga je već odabrao dio ekipe, produkcija samo što nije počela, kad – ode Fukunaga zbog tobože kreativnih razlika, a navodno zbog premalog budžeta. Muschietti je doveden kao treći voditelj projekta i nakon pedandnog odabira glumačke ekipe (moram priznati da mi se Muschiettijev odabir svidio mnogo više od predloženog Fukunaginog) te pripreme scenarija, film je konačno snimljen. Muschietti se odlučio za nešto mračniju i psihološki kompleksniju priču u odnosu na Wallacea, ali to i nije toliko neočekivano s obzirom na vremenski odmak (od 27 godina!) i sam medij (miniserija je išla na televiziji, s većim cenzorskim ograničenjima, dok je moderna adaptacija išla kroz kina). U tom režisersko-scenarističkom aspektu, obje verzije su odrađene besprijekorno; i Wallace i Muschietti su autentično i uvjerljivo prenijeli svoje vizije i naglasili, u onom aspektu u kojem se miniserija i prvi film podudaraju (op.a. Gubitnici kao djeca), ono što je ključno, a to je suočavanje te djece s vlastitim traumama i borba protiv Pennywisea, koja je suštinski metaforička borba protiv samih sebe, odnosno vlastitih strahova. Prvi dio miniserije i filmskog serijala je klasična coming-of-age priča s elementima horora koji toj priči daju jednu traumatičnu ozbiljnost i psihološku dubinu. U prikazivanju tih elemenata, i Wallace i Muschietti su znali odabrati prave trenutke, prave scene, pokazujući tako da su ne samo shvatili smisao Kingove priče, već da su bili vješti kvalitetno prenijeti taj smisao na platno.

U glumačkom kontekstu, treba istaknuti dvije stvari – Pennywisea kao individuu i Klub gubitnika kao kolektiv. Pennywise, odnosno Ono, izrazito je važan lik u kontekstu Kingovog književnog univerzuma; predstavljen kao kozmički demon koji ima sposobnost promjene oblika, Pennywise (nazivat ćemo ga tako iz praktičnih razloga, iako je njegovo pravo ime Ono) svakih 27 godina terorizira gradić Derry, ME, hraneći se strahovima gradske djece, ali i djecom samom. Kroz stoljeća povijesti tog gradića, Pennywise je bio odgovoran za niz katastrofa i tragičnih događaja. Produkcijski pristup ovome liku bio je prilično različit u dvama adaptacijama. Verzija iz miniserije, koju je tumačio genijalni Tim Curry (The Three Musketeers, Muppet Treasure Island), bila je utoliko šarmantna, koliko i jeziva; sam klaun djelovao je vrlo simpatično, šareno i kid friendly, dok je Curryjeva kultna interpretacija bila naprosto – nezaboravna. Istovremeno dok je terorizirao tu jednu djecu, Pennywise se s njima zajebavao, rugao im se i kroz tu svoju predivnu, šarmantnu sardoniju osvajao je gledatelje. Bez puno prostetike, Curry je Pennywisea iznio karakterno, dajući svoj maksimum kako bi istovremeno bio i zastrašujuć i zabavan. Bill Skarsgård je imao potpuno drugačiji pristup, što je bio i najavio u intervjuima prije premijere filma; apsolutno se slažem da bi bilo kakvo imitiranje Tima Curryja u startu bio fijasko i zato je Skarsgårdova intencija u potpunosti ispravna. Njegov Pennywise je u startu jeziv, što je posljedica izvanredno inventivne kostimografije Janie Bryant, inspirirane renesansnom modom, ali i izvrsno odrađene šminke, koja je njegovom licu dala ono što je Curryjevoj verziji u startu nedostajalo, a to je – horor. Samo vizualno, Skarsgårdov Pennywise je djelovao jezivije i uvrnutije, ali kada tomu još pridodate gotovo morbidnu interpretaciju lika, tog bizarnog klauna koji se ponaša kao dijete, koji ima svoj jedinstveni brend uvrnutog humora, a s druge strane se lomi do neprepoznatljivosti i ždere sedmogodišnje nasred ulice, onda doista dobijete lik koji tjera strah u kosti. Sama njegova pojava, njegovi spušteni pogledi iz daljine dok drži one crvene balone u ruci, kombinirani s onim bizarnim osmijehom, sve to čini vizuru lika čija je jedina svrha ta da u vama potakne ono čega se najviše bojite. Iako vrlo konkretan kao lik, Pennywise je metafora naših vlastitih strahova, zbog čega se on uglavnom i manifestira kao ono čega se najviše bojimo, a borba s njim, bilo da je on razigrani, duhoviti i jezivi Tim Curry, ili morbidno dobar Bill Skarsgård, zapravo je borba s našim vlastitim traumama i strahovima. Kao što sam već naglasio, pristup ovom liku bio je toliko različit u ove dvije adaptacije da bi bilo nezahvalno, gotovo i bezobrazno uspoređivati ih u tom smislu; ono što ostaje kao neupitna činjenica jest da su i Curry i Skarsgård odradili majstorski posao i da će im Pennywise obojici ostati jedna od uloga njihovih karijera. Preferirate li vi, pak, Timovog razigranog cinika, ili Billovog šekspirijanskog, morbidnog monstruma – to je već na vama, ali kvaliteta (i pritom kategorički tvrdim da su obojica jednako dobri i da nema “boljega”) je neupitna.

Klub gubitnika, odnosno sedmoro protagonista, glumački čine jednu cjelinu i bilo bi krajnje nepraktično analizirati svakog od njih pojedinačno. Ta su djeca ono što smo svi mi bili, zarobljeni u idealizmu vlastitog djetinjstva i odrastanja, a opet svaki od njih suočen s vlastitim traumama i strahovima, koje uglavnom dobro skrivamo unutar četiri zida njihova izvorišta. Svaki od Gubitnika se na ovaj ili onaj način suočio s traumom i Pennywise, čija su oni glavna meta, to jako dobro osjeća i nastoji eksploatirati. Onda kada njihov strah bude na vrhuncu, a njihova hrabrost da mu se suprostave nestane, onda manijakalni klaun dolazi po svoje jelo. Specifičnost ove analize, odnosno njezin glavni problem leži u činjenici da je miniserija ponudila pogled na Gubitnike kao djecu, ali i kao odrasle osobe; iako je odrasla postava filmske verzije poznata, film izlazi tek 2019. godine i još uvijek ne znamo kako će ona funkcionirati. Odrasli Gubitnici u miniseriji djelovali su pomalo ukočeno, nedostajalo im je one kohezije i nisam, zapravo, siguran da je to bio namjeravan scenaristički postupak već da je naprosto ispalo tako kako je ispalo; teško ih je bilo povezati s onom djecom iz prve epizode miniserije i to je bio jedan od minusa miniserije kao takve. Dok James McAvoy (autor teksta je njegov veliki fan) i Jessica Chastain svakako obećavaju kao odrasli Bill i Beverly, predstoji vidjeti kako će ta ekipa funkcionirati u praksi, mada sam prilično optimističan oko konačnog rezultata temeljem postojećih dokaza. Iz navedenih razloga, tekst će se koncentrirati na Gubitnike kao djecu, jer je to materijal koji se, trenutno, može komparirati. Za razliku od pristupa Pennywiseu, pristup Gubitnicima nije se pretjerano razlikovao u dvama adaptacijama, barem u onom idejnom smislu (jasno, vremenski periodi su drugačiji, a time i mogućnosti oblikovanja likova) – to su djeca iz malenog gradića povezana snažnim prijateljstvom i činjenicom da su svi, na ovaj ili onaj način, društveni marginalci; tako su u ekipi  – mucavac, debeli, crnac, hipohondar, Židov, seronja i djevojčica, nepopularna djevojčica. Iz ovog najprimitivnijeg prikaza tih likova, jasno je zašto su oni marginalci, odnosno zašto su oni baš Gubitnici; međutim, upravo to svojstvo gubitnika je ono što ih čini tako posebnima, tako predivnima, svakog od njih, jer upravo u toj svojoj izoliranosti, oni pronalaze zajedničku točku, odnosno svoju snagu i hrabrost. Njihovo odrastanje i suočavanje s vlastitim traumama čini osnovu tog prvog dijela priče; oba redatelja su se izvrsno fokusirali na prikaz njihova odrastanja, na njihovo traumatično sazrijevanje i njihovu stvarnu, ali i metaforičku borbu protiv Pennywisea. Utoliko je idejni pristup ovom ansamblu bio identičan i za svaku pohvalu. A upravo je taj idejni pristup najvažniji; sve ostalo je, zapravo, sporedno. Naravno, Muschietti je, sukladno svom mračnijem pristupu materijalu, pojačao i produbio traume te djece, toliko da je, primjerice, Beverly prikazao kao žrtvu seksualnog nasilja vršenog od strane njezina vlastita oca, ali psihološka dubina i ozbiljnost koju ta djeca nezasluženo nose na svojim leđima, u odnosu na nešto pastelniji prikaz iste problematike u Wallaceovoj verziji nije nešto što se može uzeti kao nedostatak, već naprosto kao posljedica vremena nastanka adaptacije i cenzorskih ograničenja. Ono gdje se ova dva ansambla možebitno i razlikuju je odnos uloga među Gubitnicima; naime, dok u Muschietijevom Itu vi nemate dojam da jedan od tih Gubitnika prednjači (iako je, ruku na srce, Bill automatizmom stavljen u centar pažnje, a Beverly se svojom snagom konstantno ističe) unutar grupe, odnosno ostavlja se dojam potpune grupne kohezije i podređenosti tih posebnih individua zajedničkom prijateljstvu, u Wallaceovom se Billov lik u jednoj maloj mjeri ističe u odnosu na ostale. Naravno, to nikako ne treba shvatiti kao minus, prosto kao jednu opservaciju o razlikama u pristupu. Djeca, a većina njih bez velikog glumačkog iskustva (izuzeci su Jonathan Brandis i Seth Green iz prve adaptacije, odnosno Jaeden Lieberher i Finn Wolfhard iz druge), svoje su uloge odradila besprijekorno i za svaku pohvalu, kako pojedinačno, tako i kao ansambl. Njihova autentičnost i prirodnost u obje adaptacije je jedna od najvažnijih ostavština ovih adaptacija.

I dok kategorički mogu tvrditi da su oba prva dijela, i prva epizoda iz 1990., i prvi film iz 2017., odrađena besprijekorno i s toliko divne emocije da im se ništa značajno ne može zamjeriti, drugi dijelovi ostaju – enigme. Kod filmske adaptacije, enigma je jasna – drugi dio trebamo tek vidjeti; kod miniserije, enigma je kako se desio takav pad. Naime, druga epizoda miniserije je bila za nijansu lošija od one prve, odnosno nedostajalo joj je one emocije. Objektivno, teško je tu pronaći neku grešku (osim posljednje borbe, ali o tome ispod u tekstu) – tehnički je odrađeno na razini, glumci su bili jednako uvjerljivi i kvalitetni, nije bilo scenarističkih gafova – ali nešto je nedostajalo. Nedostajala je ona emocija prve epizode, odnosno ta vidna povezanost među djecom, koja kod odraslih nikada nije stvorena, a to je u nekom ukupnom, ali i komparativnom dojmu, ostavilo malo gorak okus. Daleko od toga da je druga epizoda loša – nije, niti malo, ali nakon onako dobre prve, taj mlaki, tehnički precizni trenutak, ali trenutak bez velike emocionalne involviranosti, dođe kao hladan tuš. Toplo se nadam kako će Muschietti naučiti iz greške svog prethodnika i izbjeći istu pogrešku u drugom dijelu filma.

Još pokoja riječ o tehničkim aspektima filma. Većina toga odrađena je izrazito kvalitetno i vrlo stručno; snimatelji su napravili izvrstan posao s kamerom i naglašavanjem bitnih aspekata filma (isto kao i kod Carrie, važno je kod Stephena Kinga znati istaknuti onaj ključni psihološki trenutak i njegov utjecaj na scenu), kao i scenografi, koji su napravili odličan odabir eksterijera, ali i izvrstan dizajn onih elemenata koji su bili konstruirani za film. To vrijedi za obje adaptacije. Glazba je idealno prisutna, a opet suptilna te prikladno atmosferična, mada neće za sobom ostaviti nekih trajno pamtljivih melodija, unatoč činjenici da je glazba za miniseriju nagrađena Emmyjem. O kostimima i šminki sam rekao sve kada sam se osvrnuo na Pennywisea i ovdje mogu samo ponoviti da su tehničari u ovom smislu odradili odličan posao i uklopili te likove, a posebno klauna, u jedinstvenu redateljsku viziju Wallacea i, kasnije, Muschiettija. Ono što je bio najveći minus obaju adaptacija bili su specijalni efekti, mada u potpuno različitim kontekstima. Dok je u modernoj adaptaciji problem specijalnih efekata ležao u njihovoj prevelikoj iskorištenosti (posebice u scenama s Pennywiseom, gdje je njegov prirodni horor mogao više doći do izražaja da nije bili tih efekata; mada, u konačnici, to je toliko minorna primjedba u odnosu na savršenu izvedbu filma kao cjeline), a ne u njihovoj nekvaliteti, u miniseriji je posljednja scena, zajedno s još nekim prilično mehaničkim izvedbama iz ranijih scena, gotovo pa nanijela priličnu štetu cijeloj adaptaciji. Iako je i miniserija ponudila krajnje zanimljive i ingeniozne efekte (scena s televizijom i scena kada Pennywise napada Eddieja u tušu), mehaničke izvedbe čudovišta, kao i grozni model Pennywiseovog ”stvarnog” oblika, divovskog pauka, doveo je to tog da gotovo nitko nije ozbiljno doživio tu posljednju, sudbonosnu borbu; čak su i glumci prigovarali, a Wallace je bio razočaran konačnim izgledom modela u odnosu na raniju maketu, tvrdeći kasnije da naprosto nisu imali novca za popravke. Taj je pauk djelovao toliko neuvjerljivo da je postao parodija samoga sebe, a tokom borbe su njegove kretnje bile toliko neprirodne i robotske da je nekakav dojam te scene spasio isključivo dobar rad kamere, koja je uspjela istaknuti njezin znaačaj. Specijalni efekti su jedini pravi, veliki minus inicijalne adaptacije.

U konačnici, It je, neovisno o verziji, doista posebna priča i jedno od najljepših djela Stephena Kinga. Muschiettijev film je za mene savršen; to je jedna prekrasna drama o odrastanju, koja donosi toliko divnih i snažnih emocija o gubljenju, ali i čuvanju idealiziranog djetinjstva u sjeni svih onih stvari koje taj idealizam korak po koraj uništavaju ili bacaju u drugi plan. Muschietti nas je uspio vratiti u taj period i pokazati nam kako se čak i u sjeni smrtonosne, kozmičke prijetnje, taj idealizam može sačuvati i na njemu graditi naša persona. Isto to pokazao je i prvi dio miniserije, ta savršena prva epizoda, čiji je emotivni naboj ublažen u tehnički besprijekornoj drugoj epizodi, koja ipak nije uspjela zadržati dojam svoje prethodnice. Naravno, miniserija It je kultno i neizostavno filmsko štivo te u cjelini jedna daleko iznadprosječna adaptacija Stephena Kinga. Kazavši sve ovo, treba naglasiti kako je It daleko od klasičnog horora i kako cijelu tu priču primarno treba promatrati kao dramu o odrastanju i stahovima/traumama s elementima horora, a ne kao horor; promatrajući tu priču kao horor činite kardinalnu grešku u koracima. Zašto? Zato jer ćete se vi osobno razočarati i na taj način propustiti ljepotu koju ova priča nudi, a i umanjit ćete i propustiti pravu vrijednost filma te tako ostati zakinuti za jedno divno i nostalgično iskustvo.

Ocjena (1990.): 8/10

Ocjena (2017.): 10/10

P.S. Komad trivije – kako je imao najviše šminke za staviti, Tim Curry je tokom snimanja miniserije morao dolaziti prvi na set. Međutim, tokom stavljanja prostetike i šminke, oko njega se nikada nije nalazilo zrcalo ili druga reflektirajuća površina, niti je Curry sebe ikada vidio u kostimu. Zašto? Naime, Tim Curry je patio od koulrofobije, patološkog straha od klaunova, što je ironično jer je u seriji glumio ni manje ni više nego manijakalnog – klauna. Vjerujem da se jednom kasnije vidio kako je izgledao u tom kostimu, ali morate se diviti profesionalizmu i talentu čovjeka koji je, baš kao i Gubitnici u Kingovoj priči, nadvladao svoj strah i ostavio za sobom nezaboravnu interpretaciju lika koji je bio utjelovljenje upravo tog straha.