Malo kasnimo, ali konačno smo i mi odgledali Sonica, najnoviji film u nizu adaptacija video igara. S karizmatičnim Jimom Carreyjem, simpatičnim Jamesom Marsdenom i vječno zabavnim Sonicom, film je teško mogao promašiti. Ali, kako je to doista bilo – pročitajte u našem tekstu!

Žanr:

Akcija, avantura, komedija

Režija:

Jeff Fowler

Scenarij:

Pat Casey, Josh Miller (prema istoimenoj igri kompanije SEGA)

Glumačka postava:

Ben Schwartz (Sonic, glas), James Marsden (Tom Wachowski), Jim Carrey (Dr. Robotnik), Tika Sumpter (Maddie Wachowski)

Sinopsis:

Nakon problema u svom matičnom svijetu, jež Sonic, koji se može kretati neprirodno brzo, završi na Zemlji, gdje se skriva od svojih protivnika. Međutim, kada u naletu bijesa izazove kratki spoj na širem području zapada Sjedinjenih Država, američka vlada pošalje ekscentričnog Dr. Robotnika u potragu za Sonicom, koji s neočekivanim prijateljem, policajcem Tomom Wachowskim, mora ponovo bježati i spasiti se od poludjelog znanstvenika.

Jež Sonic jedan je od najikonskijih likova u povijesti video igara i vjerojatno ne postoji osoba koja je igrala video igre, a da ne zna za njega. Prvi puta se pojavio još 1991. godine na Seginim platformama, a do danas je doživio velik broj iteracija na različitim medijima te se može reći da je s godinama stekao kultni status. Nakon prošlogodišnje uspješne adaptacije Pokémona, Hollywood je odlučio dovesti i Sonica na veliko platno. Konačni proizvod je bio, ako već ne inovativan i hrabar, sasvim zadovoljavajući i moram priznati da sam bio zadovoljan na kraju i da je Sonic potpuno ispunio sva očekivanja i bio jedan krajnje zabavan i simpatičan film, ali – ‘ajmo saznati zašto.

Svi se sjećamo skandala koji je izbio prošle godine kada se pojavio inicijalni dizajn Sonica za film. Taj antropomorfni plavi jež izgledao je ne samo jezivo, već i prilično nakaradno, tako da se Paramount našao u priličnom problemu gotovo godinu dana prije izlaska filma, kojemu je prijetio – fijasko. Srećom pa nemamo ni potrebu ni obvezu podsjećati se na taj horor, tako da ćemo taj dio preskočiti. Ono što je uslijedilo nakon toga jest, zapravo, prilično revolucionaran potez produkcijskog studija, koji je poslušao kritike javnosti(!!!) i promijenio konačni dizajn Sonica tako da bude vjerniji originalu i, na koncu, izvrstan. Jasno, ne trebamo misliti da su glavonje u Paramountu imale na umu dobrobit očiju gledatelja – promjena je uslijedila jer su ovi bili svjesni da će film biti potpuna financijska katastrofa – ali svejedno je ovo jedan od rijetkih primjera da je javnost, da su fanovi utjecali na odluku studija i da je studio dao ljudima ono što žele. I zbog toga odmah u startu dajem jedan veliki plus ovome filmu i cijeloj produkciji.

No, treba reći kako su i ostali produkcijski aspekti bili zadovoljavajući, tako da ovaj plus ne kompenzira nikakve nedostatke. Vizualni efekti su bili na standardnoj razini, a konačni dizajn Sonica i ostalih animiranih likova (bez spoilera!) bio je odličan. Nema se tu što previše za reći, film u tom smislu nije nipošto revolucionaran, ali moram pohvaliti vizualnu interpretaciju Dr. Robotnika, odnosno njezin razvoj do konačne verzije koja nas je tako često ljutila i zabavljala u video igrama. Sama režija je isto bila korektna i film je u cjelini bio prilično kompaktan, bez nekih revolucionarnih pothvata, ali istovremeno i bez nekih značajnijih grešaka.

Scenaristi su odradili dobar posao što se tiče priče. Naime, Sonic nema tako izraženu i globalno poznatu naraciju kao i, recimo, Pokémoni, što je istovremeno olakšalo, ali i otežalo posao scenarističkom timu. S jedne strane, nepostojanje tako snažnog temelja omogućilo je scenaristima veliku kreativnu slobodu, ali upravo je ta sloboda problem jer su s pričom morali zadovoljiti fanove i ostati vjerni duhu Sonica. Geneza njegove priče, kao i geneza nastanka Dr. Robotnika jako su dobro povezane, pri čemu su scenaristi uspjeli jasno razviti i prikazati esencije obojice likova. Autentičnost je zadržana, a istovremeno su obojica realizirani tako da se lakše povežu s publikom i da budu u tom smislu lako prihvatljivi.

Njihove su interpretacije također doprinijele tomu, u smislu da je Ben Schwartz jako dobro odradio svoju glasovnu interpretaciju Sonica, davši mu potrebnu dozu humora, humanosti, herojstva i simpatičnosti. S druge strane, Jim Carrey je svojom istovremeno karizmatičnom i ekscentričnom interpretacijom Dr. Robotnika podsjetio na neke svoje ranije uloge (Glup i glupljiAce Ventura) i zapravo je bio scene-stealer ovog filma i osoba koja je najviše uradila da bi podigla njegovu kvalitetu. Jasno, cijeli je ansambl funkcionirao kompaktno kao cjelina, ali Carreyjeva interpretacija bila je posebna, autentična i unatoč činjenici da je možda “poznata” – izvanredna. James Marsden dobro se uklopio u priču o srazu dvaju likova iz video igara kao neophodni ljudski faktor, međutim njegov lik sam po sebi nije bio pretjerano poseban niti originalan, tako da ostaje kao simpatičan i na trenutke duhovit dodatak priči koja, ipak, nije njegova. Isto se može reći i za ostale likove, koji su u pravilu prikladni za gledatelje, ali radi se o stereotipnim facama koje smo viđali već stotine puta u različitim varijantama.

Ostatak priče, van geneze likova, bio je prilično šablonski, ali ispunio je sve kriterije koje je film postavio sam sebi. Bio je zabavan, pobudio je određenu nostalgiju i bio je duhovit, iako ćete s vremenom shvatiti da sami gegovi nisu pretjerano originalni. Scenaristi su s pričom igrali na sigurno, ali s obzirom da je Sonic ipak predodređen da bude film za zabavu mlađe i nešto starije publike, a čiji je glavni cilj zarada – mislim da je to bila pametna odluka jer se film pokazao kao vrlo skladna cjelina koja, za razliku od Pokémona (o problemu nastavka sam već pisao), dobro postavlja temelje za dalje i uspijeva izgraditi svoje pluseve na čvrstim temeljima vlastite priče, a ne na nostalgiji kao Pokémoni.

Za kraj, treba reći kako je Sonic bio prilično uspješan projekt za Paramount, čemu svjedoče i prilično pozitivne reakcije publike i kritike diljem svijeta, ali i neočekivan uspjeh na blagajnama. Drago mi je, iskreno, da je tako jer iako Sonic nije nikakvo revolucionarno rješenje, dovoljno je dobra i kvalitetna adaptacija da može poslužiti kao primjer za sve one adaptacije koje ne pretendiraju da budu više od zabave za gledatelje. U smislu nečeg višeg, Sonic je vrlo šablonski i siguran film koji samo uspješno reciklira, odnosno adaptira dobro poznatu formulu, ali to za ovaj film nije ni bitno.

Sonic je, u konačnici, zabavna priča o simpatičnom ježu i njegovom otkačenom protivniku i nudi sasvim dovoljno da vam izmami osmijeh na lice i da vam pobudi želju za nastavkom, koji je suptilno najavljen na kraju filma (da, da, postoji mid-credits scena, tako da ne bježite odmah), tako da – Svijet filma toplo preporučuje ovaj film, uz napomenu da ga idete gledati ako se želite zabaviti, ali ne i ako želite kritizirati nedostatak dubine.