Na red je stigao i Jojo Rabbit, još jedan od velikih favorita u sezoni nagrada i film koji je na Filmskom festivalu u Torontu odnio nagradu publike za najbolji film. Kako je Taika Waititi pristupio ovom tek površno komično, a zapravo vrlo dubokom materijalu i je li u tome bio uspješan, kao i obično, pročitajte u našem tekstu!

Žanr:

drama, komedija, ratni

Režija:

Taika Waititi

Scenarij:

Taika Waititi (prema knjizi Caging Skies Christine Leunens)

Glumačka postava:

Roman Griffin Davis (Johannes “Jojo Rabbit” Betzler), Thomasin McKenzie (Elsa Korr), Taika Waititi (Adolf Hitler), Scarlett Johansson (Rosie Betzler), Sam Rockwell (satnik Klenzendorf), Rebel Wilson (Fräulein Rahm), Archie Yates (Yorki)

Scenarij:

Johannes “Jojo” Betzler (Roman Griffin Davis) je desetogodišnji član Hitlerjugenda koji je toliko zaluđen nacizmom da mu je imaginarni prijatelj ni manje, ni više nego Adolf Hitler (Taika Waititi) osobno. Nakon što u kampu za članove Hitlerjugenda doživi neobičnu nesreću, Jojo se mora posvetiti civilnom životu s majkom (Scarlett Johansson), stremeći pritom da postane dio nacističke mašinerije. Međutim, njegov se život iz temelja promijeni kada u skrivenoj prostoriji u sklopu sobe njegove pokojne sestre otkrije skrivenu Židovku, Elsu (Thomasin McKenzie), koju isprva prezire, ali shvaća da ju mora zaštititi kako bi zaštitio svoju majku i sebe.

Taika Waititi, Scarlett Johansson, and Roman Griffin Davis in Jojo Rabbit (2019)

Nakon što je Joker dobio Zlatnog lava za najbolji film na prošlogodišnjoj Mostri, nema sumnje da se isprofilirao i kao jedan od favorita za nagradu publike na Filmskom festivalu u Torontu (TIFF), koja dosta dobro “predviđa” i dobitnike Oscara za najbolji film. Međutim, umjesto Jokera, kao dobitnik se pojavio ovaj neobični film neobična imena – Jojo Rabbit – koji mi je, inicijalno, djelovao previše neozbiljno da bi bio ozbiljan kandidat, posebice nakon što sam vidio da ni kritičari nisu bili unisono oduševljeni, ali – otvoreno priznajem – grdno sam se prevario. Nisam sumnjao u kvalitetu filma, ali nisam mislio da bi film s nominalno komičnom premisom mogao ostaviti ovako dubok trag, a dogodilo se upravo to.

Taika Waititi je odradio jako dobar posao na mjestu režisera i dok se ne može reći da je film u nekim temeljnim tehničkim aspektima značajno iznad prosjeka, cijela realizacija je i dalje na visokoj razini. Od režijskih aspekata koje bih izdvojio kao zanimljive i dobre su vremenska relativizacija prilikom snimanja (iako je film smješten u 1945., Waititi je prikladno koristio neke tehnike karakteristične za moderni film, poput kružnog snimanja koje prikazuje protok vremena i iste likove u različitim situacijama, ali istom, kontinuiranom kadru), odličan odabir Praga kao lokacije snimanja te prikladnu autentičnost scenografije, koja je vjerno dočarala kako ratne uvjete, tako i ratna razaranja, ali i dobru montažu.

Kostimi, šminka i frizura su bili iznenađujuće dobri, posebice kostimi, tako da ne čudi da je Jojo Rabbit pokupio nominaciju za Oscara i u kategoriji najbolje kostimografije. Michael Giacchino napisao je originalnu glazbu za film, ali ona je ostala debelo u sjeni korištene glazbe, koja je započela s Beatlesima, a efektno završila s neponovljivim Davidom Bowiejem. Simbolika glazbenih brojeva u filmu je enormna, a započela je nevjerojatno snažnom ironijom u kojem je njemačka verzija velikog hita “I Want to Hold Your Hand”, što su ga Beatlesi izbacili 1963. godine, a na njemačkom je naslovljen “Komm, gib mir deine Hand”, iskorištena kao satirična paralela između manične opsjednutosti njemačkog naroda Hitlerom i “beatlemanije” koja je poharala svijet 60-ih godina; tu je Waititi otvorio vrlo snažno, ističući simbolizam filma, ali i ironizirajući genocidnog manijaka do te mjere da ga je sveo na običnu “pop zvijezdu” i to još s pjesmom čiji je tekst dovoljno simpatičan da potpuno “ubije” Hitlerov značaj. O tome kako je Waititi prezentirao Hitlera kao iskompleksiranu budalu ću više reći kasnije, a na ovom mjestu bi samo još pohvalio i korištenje ostalih muzikalnih anakronizama, a posebice Bowiejeve kultne pjesme “‘Heroes'”, koja je zaključila film jednako snažno i moćno kao što ga je ironija Beatlesa i otvorila.

Većina likova u filmu izgleda, površinski, vrlo plošno i stereotipno, međutim samo za jednoga od njih (Gestapovca Deertzam kog tumači Stephen Merchant) možemo reći da (a to je, vjerujem, namjeravani karakterizacijski postupak) nije izašao iz kalupa u kojem je prezentiran. S obzirom da su stereotipi izrazito važan dio ovoga filma u smislu da ih Waititi vješto prezentira, a onda dekonstruira i dovodi do potpunog apsurda u kojem djeluju ne samo besmislenima, veći i krajnje glupima, translatiranje tog narativno-tematskog elementa na samu karakterizaciju likova i njihov razvoj je, zapravo, izraz čiste umjetničke briljantnosti na strani Taike Waititija, koji je, osim za režiju, bio zadužen i za scenarij ovoga filma. Koliko mu je originalna knjiga olakšala ili otežala posao ne znam, ali neovisno o tome – scenaristička i filmska razrada teme stereotipa kroz karakterizaciju likova je postigla željeno oduševljenje.

Centralni lik je Johannes Betzler, čiji nadimak Jojo zbog nemilog incidenta sa zecom, tokom kojega je dječakova plemenitost izvrgnuta ruglu i prikazana kao slabost, postaje Jojo Rabbit. Iako tek desetogodišnji dječak, Jojo je zaluđen nacizmom i Trećim Reichom toliko da mu je najbolji (i imaginarni) prijatelj Adolf Hitler osobno. Međutim, kroz naraciju je i više nego razvidno da Jojo forsira svoj nacizam, iako u praksi nema veze s tom odvratnom ideologijom. Na prvu ruku, Jojov je lik izvrsna studija ideološke indoktrinacije od najmlađe dobi – koja je bila karakteristična za fašistički i nacistički režim, ali i neke socijalističke režime iz doba Hladnog rata – gdje se djeca doje ideologijom koju, kao prvo, ne razumiju, a kao drugo – ne žele razumjeti. Jojo je briljantan primjer toga jer je njegov nacizam bio tek nominalan, odnosno ono što je Elsa lijepo opisala kao želja za pripadanje “klubu”, međutim iz svakog njegovog poteza vidjelo se da on ne samo da nije nacist, već i da ne razumije što nacizam uopće predstavlja. Waititi to nekada – namjerno(!) – dovodi do apsurda, što se ponajbolje vidi kroz njegov inicijalni odnos s Elsom, odnosno kroz njegov inicijalni odnos prema njezinom židovskom porijeklu; osim Joja, izvrstan primjer toga je i dražesni Yorki (Archie Yates), koji slijedi upute svojih nadređenih, postaje vojnik s kartonskom uniformom u dobi od 11 godina i nosi minobacač samo zato što mu je to rečeno, ali iz svake njegove replike vidljivo je kako on još manje razumije ideologiju koju, nominalno, zastupa, a isto vrijedi i za sam rat u kojem sudjeluje. Taj prikaz rata iz perspektive djeteta također je jedan od ljepših elemenata ovoga filma, jer je Waititi upravo kroz takav postupak još dodatno naglasio apsurdnost mržnje koju je Drugi svjetski rat tako snažno uzgajao.

Mladi Roman Griffin Davis me oduševio u naslovnoj ulozi i smatram da je prilična nepravda da nije dobio nominaciju za Oscara, s obzirom da je za tako mladog glumca ovo doista impresivna, autentična i iskrena interpretacija, koja će se – spoiler alert – naći na našoj listi najboljih glumačkih interpretacija 2019. godine, a koja će biti objavljena na portalu u narednim danima. Ono što je bilo posebno upečatljivo jest ta njegova iskrenost, koju je Waititi izvrsno iskoristio da pokaže sazrijevanje njegovog lika, odnosno dekonstrukciju njegove indoktriniranosti i njezinu transformaciju u najljepši mogući idealizam.

Ovo potonje se mahom dogodilo kroz njegov odnos sa židovskom djevojčicom Elsom (Thomasin McKenzie), koju je njegova majka Rosie (Scarlett Johansson), koja je ustvari bila članica pokreta otpora, skrivala u skrivenoj prostoriji iza sobe njegove pokojne sestre, Inge. Iako je Waititi – mada ne bez željenog efekta – malo stereotipno iskoristio komičnost njezina prvog pojavljivanja, Elsa se pokazala kao izvrsno razrađen lik, a mlada McKenzie me je doista oduševila u ulozi, koja je istovremeno otkrivala i svu ogorčenost, odnosno bol njezina lika, ali i idealizam što ga je, unatoč svemu, čuvala negdje duboko u sebi. Ona je predstavljena kao primarni antipod, kao glavni neprijatelj Jojovim uvjerenjima, ali je njezina transformacija iz “stvari s tavana” u Jojovu ljubav prikazana izvrsno, a kroz nju i rušenje svih idiotskih stereotipa, čiji su zagovornici u konačnici prikazani kao potpun idioti, zajedno s idiotskom ideologijom koju su zastupali. Kada vidite kako su, u satiričnom kontekstu ovoga filma, nacisti percipirali Židove – a što ne odudara previše od najkreativnijih teorija iz tog doba – onda vam bude jasno koliko je svaki oblik mržnje i netrpeljivosti naprosto stupidan.

Adolf Hitler je isto izrazito važan lik za ovaj film, iako se u filmu pojavljuje samo kao apsurdno satirična, imaginarna verzija samoga sebe, a koju tumači Taika Waititi, inače Novozelanđanin (ovo mi se čini kao vrlo odvažan i urnebesno duhovit potez samog Waititija, koji mi se u konačnici jako dopao). S jedne strane, on je simbol ideologije i Reicha za koje se svi likovi u filmu bore, odnosno simbol sve one isprazne, besmislene i glupe mržnje koju film raskrinkava kao najobičniju glupost i tek suludi paravan. S druge strane, on je nešto specifičniji simbol Jojove želje za (ideološkim) pripadanjem u periodu u kojem mu je jedini stvarni prijatelj marginalni debeljko (Yorki je i dalje predivan!), u svijetu u kojem mu se otac tobože bori negdje na dalekom frontu, a majka mu zastupa stavove dijametralno suprotne od njegovih težnji. Hitler je tako istovremeno i stvarni sugovornik za usamljenog Joja, ali i utjelovljenje onog fanatičnog alter ega kojemu Jojo teži, ali kojeg srećom nikada ne utjelovi i to ne spletom okolnosti, nego istinskom realizacijom koja kulminira njegovim metaforičko doslovnim šutanjem Hitlera kroz prozor u kaos iz kojeg je i došao. Waititi je bio odličan u svojoj satiri i njegova interpretacija Hitlera kao refleksije Jojovog uma je odlično upotpunila karakterizaciju naslovnog lika; dobar dio Jojovog sazrijevanja prezentiran je upravo kroz (isprva latentno, a onda i direktno) odbacivanje imaginarnog Hitlera, a s time i svega što je stvarni i simbolički Hitler predstavljao, pri čemu je veliku ulogu imao trenutak u kojem je Yorki Joju otkrio istinu o Hitlerovom kukavičkom samoubojstvu i tako razbio sve iluzije koje je Jojo imao o “velikom vođi”.

Ostali sporedni likovi su bili izvrsni, tako da je nominacija koju je Scarlett Johansson dobila za ulogu Rosie Betzler potpuno zaslužena (iako je njemački naglasak, barem meni, bio pomalo iritantan). Njezina je interpretacija uvjerljiva, raznovrsna i, također, vrlo iskrena, a tragedija njezine sudbine još jedan vrlo važan korak u razvoju i sazrijevanju njezina sina, kojega je unatoč svim svojim i njegovim uvjerenjima, voljela više nego ikoga, štiteći ga do samoga kraja. No ipak, onaj tko me možda najugodnije iznenadio i samim time najneočekivanije oduševio bio je Sam Rockwell u ulozi satnika Klenzendorfa. Isprva prezentiran kao “boli-me-ona-stvar” tip lika koji odrađuje naredbu samo da ju odradi te je u tom kontekstu inicijalno zauzeo ulogu komičnog lika, Klenzendorf se s vremenom pokazao ne samo kao izrazito progresivan i hrabar lik, već vrlo plemenit i perceptivan, toliko da je kroz svoj nonšalantni cinizam – a to kraj filma izvrsno zaokružuje – pokazao koliko je svjestan idiotskih okolnosti u kojima se svi oni nalaze, odnosno koliko je svrha njihove “borbe” bespredmetno isprazna. Rockwell je bio još jednom izvrstan i moram reći da je šteta što nije pokupio još koju nominaciju, ali ove je godine konkurencija za sporednu ulogu doista jaka. Ipak, od svih likova u filmu, Klenzendorf se bez imalo sumnje pokazao kao najplemenitije iznenađenje i njegova je priča, njegova žrtva zapravo, jedan od najljepših segmenata ovoga filma.

O sirotom Yorkiju, koji je nekoliko puta spomenut, samo ću ponoviti da je neupitno jedan od najsimpatičnijih i najdražesnijih filmskih likova ikad, a njegova dječja percepcija rata zapravo je predivan apsurd koji dodatno pokazuje svu genijalnost i dubinu ovoga filma.

Tematsko-idejni sloj ovoga filma nadovezuje se na poruke koje je Waititi prezentirao kroz likove, međutim sadrži i nekolicinu generalnih ideja koje su prikazane kroz sam film, a samo ilustrirane preko likova, a ne i realizirane preko njih. Kao prvo, Waititi je ovaj film nazvao satirom protiv mržnje (eng. anti-hate satire) i ispostavilo se kako je ovaj film upravo to i bio. Cijela serija elemenata ovoga filma – likovi, karikirane povijesne okolnosti, karikirana ideologija, itd. – usmjerena je na ilustriranje ideje da je mržnja suluda i da je, kao takva, nepotrebna. Pri tome je satira Waititijevo najjače oružje i on ga koristi efektno, iako ne uvijek s mjerom, ali to mu se, s obzirom na krajnji cilj, može oprostiti. Bilo je tu i klasičnog humora, ali i nekih drugih sentimenata koji su bili katalizator promjene, poput tragedije ili ljubavi, međutim svim tim sentimentima je zajedničko to da žele uništiti mržnju, koja je bila ugrađena u povijesne temelje ovoga filma. Waititi je izrazito vješt u tom svom planu i on vrlo uspješno ruši sve oblike mržnje, netrpeljivosti i stereotipa koje je, zanimljivo, sam postavio, ali samo kako bi ih kasnije uništio. U tom je smislu Waititi kao pedantni graditelj LEGO konstrukcija, koji svoju crveno-crnu utvrdu potpuno uništava i pretvara u besmislenu nakupinu “građevinskog materijala” koja sama za sebe, a tako ni u kontekstu svijeta unutar kojeg egzistira, nema apsolutno nikakvog značaja.

Drugi važan aspekt ovoga filma je sloboda, koja je u nekoliko navrata eksplicitno apostrofirana kao esencijalni segment. O slobodi govore Rosie, za koju je sloboda mogućnost iskrenog izražavanja vlastitog stava i sloboda svijeta od nacizma; Klenzendorf, za kog je sloboda budućnost i mogućnost bivanja onim što netko jest; Yorki, za kog je sloboda mnogo konkretnija od apstraktne ideologije kojoj nominalno pripada, možda ne jasno artikulirana, ali svakako sloboda da se bude dijete i uživa u tome; Elsa, čiji je koncept slobode s jedne strane egzistencijalne, a s druge strane esencijalne prirode i predstavlja divan spoj slobode od straha i slobode da se uživa u životu na najiskreniji i najemotivniji mogući način; te, u konačnici, Jojo, koji sam utjelovljuje proces oslobođenja od okova odvratne indoktriniranosti, odnosno slobodu izbora i slobodu odrastanja (sazrijevanja). Ti različiti aspekti slobode, kako su prikazani kroz film, objašnjavaju sve važne oblike tog itekako esencijalnog elementa te pokazuju koliku dubinu posjeduje ova satirična crna komedija, koja površinski izgleda mnogo pliće nego što doista jest. Neizostavan aspekt u razumijevanju slobode u ovome filmu je ples, koji je od samog početka pa do prekrasne posljednje scene, snažan simbol nečeg lijepog, minulog, ali opet dostižnog, u suštini nečega čemu treba stremiti i što će se, dakako, ostvariti ukoliko budemo dovoljno ustrajni u toj želji.

O političkim i ideološkim motivima ne bih govorio jer nisu toliko važni za ovu kritiku, a prije zaključka bih se još samo osvrnuo na jedan nešto latentnije prikazan, ali za mene najljepše realiziran element, a to je – idealizam. Paradoksalno, a Waititi jako voli paradokse u ovom filmu, Jojo Rabbit je film čija fasada i kulisa djeluju beznadno i kaotično. Povijesne okolnosti nacizma i Drugog svjetskog rata ne samo da ubijaju nadu, već i, čini se, guše svaki oblik idealizma ili borbe za idealizam u okolnostima u kojima se gubilo glave i za mnogo benignije stvari od ovako iskrenog sentimenta. Međutim, upravo je taj evidentno zatomljivani aspekt ovoga filma kričao cijelo vrijeme i na koncu buknuo uz taktove Bowiejevih “Heroja” i Rilkeove stihove, manifestirajući se kroz najljepši mogući način – iskreni, predivni, zaljubljeni ples dvoje djece usred ratom razorenog gradića u kojeg se nada, nakon toliko vremena, ponovo uselila, a s njom i onaj najčišći, najiskreniji i najsavršeniji dječji idealizam kojemu se možemo samo diviti i u njemu uživati.

Mogao bih još pričati o ljubavi – o čemu i film govori u nekoliko navrata – ali taj prekrasni dio priče i te brojne aspekte ljubavi prikazane u filmu (majčinska, prijateljska, bratsko-sestrinska, istinska) prepustit ću vama na otkrivanje, uz napomenu da su oni usko vezani uz prethodno spomenuti idealizam i da filmu daju jednu dodatnu dimenziju dubine.

Iako se možda neće tako činiti nakon čitanja prethodnog teksta, Jojo Rabbit svakako nije savršen film. Početak je vrlo mlak, humor nije uvijek originalan i znalo je biti elemenata koji su već puno puta viđeni, a neki su aspekti možda malo previše iskarikirani. Međutim, sve to nije nimalo važno jer je Waititijeva cjelina toliko snažna, toliko lijepa i toliko kreativna da su ovi objektivni nedostaci tek komadići prašine u samom podnožju veličine ovoga filma, čija je poruka idealizma ne samo lijepa, ne samo snažna, već i neopisivo važna.

Taika Waititi je dokazao da je sposoban kombinirati svoj specifični comedy stil s vrlo ozbiljnim temama i pritom napraviti jedan istinski snažan film. Velika minucioznost uložena je u izgradnju naracije, razradu ideja i karakterizaciju likova, a svi ti elementi upotpunjuju se u jednu predivnu cjelinu, koja šalje snažno upozorenje, ali i lijepu poruku da je idealizam moguć i u najgorim trenucima. Cijela glumačka postava odradila je izvrstan posao i pomogla Waititiju da realizira ovaj film na najbolji mogući način. I zato, dopustite si da zaplačete na ovaj film, dopustite si da vas emocije ponesu i sjetite se da smo svi mi i dalje djeca i da je idealizam moguć i u najgorim, jednako kao i u najboljim trenucima. Možda je upravo u ovim prvima još važniji… još potrebniji.

Osobno nisam pjesnik, što se i vidi po količini proznog teksta kog mogu napisati, tako da ću ovu kritiku završiti jednako kao i Waititi svoj film, uz Rilkea i velikog Bowieja. Uživajte!

Let everything happen to you

Beauty and terror

Just keep going

No feeling is final.