Konačno smo pogledali naveliko očekivani film 1917, Oscarom nagrađenog filmaša Sama Mendesa. Do trenutka pisanja ovog teksta, film je već skupio Zlatne globuse za najbolji dramski film i najbolju režiju, a radi li se doista o uratku kojemu se smiješe i skorašnje BAFTA-e te Oscari – pročitajte u našem tekstu.

Žanr:

drama, ratni

Režija:

Sam Mendes

Scenarij:

Sam Mendes, Krysty Wilson-Cairns

Glumačka postava:

George MacKay (William Schofield), Dean-Charles Chapman (Tom Blake), Mark Strong (satnik Smith), Andrew Scott (poručnik Leslie), Richard Madden (Joseph Blake), Colin Firth (general Erinmore), Benedict Cumberbatch (pukovnik Mackenzie)

Sinopsis:

Dvojica ratnih drugova, William Schofield i Tom Blake, dobiju zadatak da u nemogućim uvjetima prenesu poruku o obustavi napada što ga planira izvesti pukovnik Mackenzie. Suočeni sa strahotama Ničije zemlje, dvojica spadaju na jednog, koji mora svladati njemačku vojsku, rijeku, šumu i vrijeme kako bi postao atipičan junak Prvog svjetskog rata.

George MacKay and Dean-Charles Chapman in 1917 (2019)

Iako će novijoj publici vjerojatno biti najpoznatiji po filmovima Skyfall i Spectre, najrecentnijim uracima o kultnom Jamesu Bondu, Sam Mendes je zapravo najpoznatiji po Oscarom nagrađenim filmovima American Beauty i Road to Perdition; za prvog je i on sam dobio Oscara za najboljeg redatelja. Njegovi su filmovi uvijek umjetnički sofisticirani i pedantno kreirani, tako da je ljestvica kod Mendesa uvijek postavljena visoko. Film 1917 njegov je, dosad, najosobniji film i redateljska posveta njegovom djedu, piscu Alfredu Mendesu, čije su priče iz Prvog svjetskog rata poslužile kao inspiracija za fiktivnu priču koju je film prezentirao. Iako nije temeljena na stvarnim događajima, priča filma 1917 istovremeno je i emotivna mogućnost, ali i autentično svjedočanstvo rata, možda ne onakvog kakvim je baš bio, ali svakako onakvog kakvim su ga sudionici osjetili.

Iako smo 2019. godine imali jako puno tehnički izvanrednih filmova, Sam Mendes je u svome poslu, onako generalno gledajući, možda bio najuspješniji. Zašto? Naime, njegovi filmovi su, kako god ih vi okrenuli, ipak komercijalni uraci više nego što su indie ili art filmovi. Oni su refleksija sve rjeđe, ali istinske kvalitete holivudske produkcije koja je svojedobno nudila neka istinska remek-djela, a ne one spektakularne kulise letećih automobila, antropomorfnih vanzemaljaca i specijalnih efekata u kojoj dojam nadomješta kvalitetu; istovremeno, oni nisu indie filmovi u maniri nedavno recenziranog Svjetionika ili klasični art filmovi, tako da je Mendes imao nešto teži posao nego Eggers ili neki europski redatelj. Ali, slavni Britanac je sve zadatke što ih je ovaj film stavio pred njega odradio besprijekorno i njegova je režijska realizacija naprosto – majstorska! Od sveopće koordinacije pa do individualne umjetničke inspiracije koju je dao filmu, Sam Mendes je kao najbolji dirigent vodio sve elemente ovoga filma do cjeline koja je toliko harmonična da je to, praktički, jezivo, jer ovaj film vam istovremeno izaziva i strahopoštovanje, ali i istinsko, umjetničko divljenje.

Izuzev savršene režije, svi ostali tehnički aspekti su jednako kvalitetni, što je, vjerujem, posljedica Mendesove kontrole nad filmom i sofisticiranosti s kojom pristupa svojim filmovima. Za snimanje, odnosno fotografiju, bio je zadužen legendarni Roger Deakins, čovjek kojega je Akademija nominirala čak četrnaest puta, a zasad jedinog Oscara za najbolju fotografiju uručila mu je tek nedavno za izvrsni film Blade Runner 2049. Deakins je neupitno majstor i jedan od najvećih u svojoj branši, i dok mu možda nedostaje estetike koji ima, primjerice, Emmanuel Lubezki, Deakins posjeduje umijeće i tehniku u kojoj mu je malotko ravan, a koja je omogućila Mendesu da cijeli film snima tehnikom kontinuiranog kadra; cilj je bio postići veću autentičnost naracije i uključiti gledatelje u doživljaj samog filma, što je bilo tehnički dosta zahtjevno, ali tim više – impresivno. Moram priznati da isprva nisam bio impresioniran kamerom – na početku je, unatoč kontinuiranom kadru, djelovala vrlo jednostavno, gotovo obično (izuzetak je bilo tek nekoliko interijera, ali koji su se impresivnijima činili više zbog svjetlosti i scenografije, nego same kamere) – ali od trenutka kada Schofield dolazi do Écousta pa do samoga kraja, kamera je naprosto zapanjujuća. Deakins je dao sve da koreografira kutove, kadrove i boje u cjelinu koja je djelovala gotovo nestvarno za jedan ratni film, iako nijedan od tih kadrova nije bio ni san, ni nadrealna vizija, ni fantastika već čista, surova realnost koja je, ironično, strahotu ratnog razaranja uspjela učiniti vizualno prekrasnom. Iako moram priznati da je Blaschke u Svjetioniku bio odvažniji i kreativniji, čini mi se (i to bi bilo apsolutno zasluženo) kako se Deakinsu smiješi drugi Oscar, s obzirom da je kamera u ovom filmu bila doista unikatno prekrasna.

Ono što mi se, s druge strane, svidjelo od prve u ovom filmu bila je scenografija, za koju je bio zadužen Dennis Gassner. Mendes se odlučio za maksimalno autentičan pristup priči (vjerujem da je to zato da fiktivnoj priči da taj neophodni dojam verizma), pri čemu je Gassnerov posao u odabiru lokacija snimanja, odnosno dizajnu i realizaciji nevjerojatno autentične scenografije (koja je bila stvarna, a ne CGI!) bio više nego maestralan. Nisam siguran ima li film koji je bolje dočarao prostornu kulisu Prvog svjetskog rata od ovoga, ali neovisno o tome – ovaj je posao bio izvanredan na više razina, jednako kao i režija i kamera, pri čemu bi posebno pohvalio izvanrednu ”manipulaciju” koloritom, u čemu je Gassneru pomogla ekipa zadužena za osvjetljenje. Još ne znamo tko će biti nominiran u toj kategoriji, ali mogu reći da vjerujem kako će, ukoliko zaradi nominaciju, film 1917 odnijeti i Oscara za najbolju scenografiju ove godine. Vrlo blizu nagradama je i ekipa zadužena za montažu i miks zvuka, pri čemu moram priznati da je Mendes sa svojim filmom došao vrlo blizu vanserijski dobrom poslu što ga je odradila Oscarom nagrađena ekipa filma Dunkirk od pred nekoliko godina. Glazba Thomasa Newmana pratila je film i njegove emocije od početka do kraja, a vjerujem kako ćete se i vi naježiti kada vidite maestralnu scenu Schofieldovog trka za spas 1,600 britanskih vojnika sa samog kraja filma, a koja je zapravo jedna od najsnažnijih scena na filmu unatrag dosta godina i koja je možda najbolji primjer potpune tehničke sinergije koja je izrodila savršenu strukturu ovoga filma.

George MacKay in 1917 (2019)

Sam Mendes nije redatelj koji svoj posao odrađuje polovično, tako da ako imate njegov film koji je tehnički sofisticiran, onda znajte da će i naracija, odnosno gluma pratiti tu kvalitetu. Tako je, dakako, bilo i ovdje. Već sam rekao kako je 1917 fikcija u smislu da je originalnu, autorsku priču smjestila u stvarni povijesni kontekst. Dio elemenata radnje pokupljen je iz ratnih priča Mendesova djeda, međutim priča u cjelini je originalna, a ne adaptacija. Vjerujem da ćete, ako ranije već niste pročitali taj podatak, biti uvjereni da je neki siroti Britanac doista trčao, prolazeći pritom kroz sito i rešeto, da preda tu poruku nekom poludjelom pukovniku te da je ova priča, zapravo, temeljena na istinitim događajima. I to je, zapravo, pohvala snage ovoga filma i autentičnosti koju je Mendes uspio ostvariti, koristeći pritom ono književno načelo realiteta prema kojem radnja, da bi je se smatrala realističnom, ne mora doista biti takva da se u toj formi odvila u stvarnosti, već mora biti takva da se u nekom spletu okolnosti bez poteškoća mogla odviti u stvarnosti. S obzirom na trud oko rekreacije povijesnih okolnosti, tragedije rata i vrtloga emocija, Sam Mendes se samo može pohvaliti uz duboki naklon za stvaranje priče koja nam je pokazala rat kakvim je on bio, u priči koja to nikada nije bila.

Protagonisti ovoga filma su dva klipana, da prostite, koji dobiju u zadatak prenijeti spasonosnu poruku pukovniku prije nego ovaj napadne Nijemce i tako pošalje 1,600 ljudi u sigurnu smrt, a sve to preko Ničije zemlje negdje u Francuskoj. Pismonoša, Tom Blake, zapravo je kolateralna žrtva ljubavi prema bratu, s obzirom da je od svih vojnika u vodu baš on odabran da prenese spornu poruku jer se njegov brat nalazi u jedinici koja bi trebala pokrenuti napad, čime je general Erinmore (Colin Firth) vješto manipulirao. Ovaj “drugi”, Schofield, upada u priču slučajno, jer su njih dvojica ratni prijatelji, ali – kako se radnja odvija – ostaje sam i postaje, neplanski, neobični junak ove priče. Schofield je izvanredno realiziran lik – hrabar, plemenit i nadasve lojalan, on je pravi prijatelj i vrlo kvalitetan uzor, čija je individualna borba u cijelom kontekstu imala enormnog smisla. Vidi se koliko je truda Mendes uložio u njegov lik, koji je bez imalo sumnje jedan od najljepših, ako ne i najljepši lik 2019. godine. Kvalitetna tehnička realizacija učinila ga je još bližim vama kao gledatelju, dok je on sam toliko simpatičan i stvaran da ćete se vrlo lako poistovjetiti s njim i pratiti njegov put kao najnapetiji krimić. Iako prilični anonimac, George MacKay je zaslužio svaku pohvalu za ovu ulogu, a jadničak je kroz film prošao kroz toliko sranja da se gotovo približio DiCapriju iz filma The Revenant, mada ga, eto, ipak nije silovao medvjed.

Ostali likovi su, iako se radi o jakim glumačkim imenima, praktički pa nevažni kao individue, ali imaju iznimno važno mjesto u slagalici koju je Mendes slagao, jer svaki od njih utemeljuje jedan način nošenja s tragedijom rata. Colin Firth u liku generala Erinmorea utjelovljuje licemjerje ratnog cilja koje iskorištava siroto “topovsko meso” kako bi odigralo vlastitu, veliku igru, ali, naravno, iz sigurne udaljenosti bunkera ili nekakvog štaba, do kojega meci i barut teško dolaze; poručnik Leslie Andrewa Scotta je utjelovljenje ratnog zamora, lik kojemu se rat toliko zgadio da je kroz crnohumorno ironiziranje odlučio iskazivati svoj ogorčeni cinizam; satnik Smith je bio najsimpatičniji od svih ratnih simbola, a Mark Strong se pokazao kao idealan izbor za dobronamjernog i vrlo brižnog nadređenog koji, iako ratuje, nastoji zadržati svoju humanost u samom konfliktu i u odnosu prema svojim drugovima; u konačnici, pukovnik Mackenize, kog tumači Benedict Cumberbatch, utjelovljuje onaj krajnji cinizam kombiniran s iskustvom i potencijalno opasnim fanatizmom koji je sprema riskirati doslovno sve kako bi pobijedio u toj beskrupuloznoj borbi do posljednjeg čovjeka. Svi ovi sporedni likovi – ovdje bih spomenuo i izvanrednu narativnu liniju sa Schofieldom i mladom Francuskinjom, koja me je oduševila kako vizualno, tako i narativno – razrađeni su i izgrađeni jednako pedantno kao i glavni, a simbolika koju je Mendes indirektno realizirao kroz njih me naprosto oduševila jer je to nešto doista raritetno u suvremenom filmu, a tako je – prelijepo.

George MacKay and Benedict Cumberbatch in 1917 (2019)

Za kraj treba reći kako je 1917, kao i skoro svi Mendesovi filmovi, istinsko remek-djelo. To je jedan drugačiji ratni film, ali ratni film koji ima sve – crni humor, pathos, dramu, prijateljstvo, drugarstvo, kaos, borbu za preživljavanje i, na kraju, onaj tako nasušno potrebni smiraj kombiniran s nadom da će kaos u jednom trenutku iščeznuti. Sam Mendes i njegova ekipa napravili su savršen film koji je fikciju smjestio u stvarnost, kreiravši pritom zavidnu autentičnost i nevjerojatno snažnu emociju koja se, onako istinski i iskreno, provlači kroz cijeli film. S obzirom na inspiraciju, mogli bismo reći da je ovo Mendesov možda najintimniji film dosad, zbog čega ne čudi trud uložen u svaki detalj konačnog proizvoda.

Iako nam je ostalo još nekoliko naslova za pogledati, mislim da već sada možemo – bez imalo zadrške – konstatirati kako smo pogledali daleko najbolji film 2019. godine. Ovo je ona prava, surova, emotivna drama koja naprosto oduzima dah svojom tehničkom, narativnom i emotivnom kvalitetom, odnosno film koji ima apsolutno sve što jedan najbolji film treba imati. Mendes je ovome filmu dao cijeloga sebe i film mu je to višestruko vratio, tako da mi se čini kako se redatelju smiješi njegov drugi režijski Oscar, a ovome filmu zaslužena nagrada za najbolji uradak prošle godine. Uz činjenicu da će vjerojatno profitirati i u nekim tehničkim kategorijama, mislim da možemo reći kako smo pogledali jednog od pobjednika ovogodišnjih Oscara.

Na kraju, Mendesu bi samo još jednom zapljeskao i duboko se zahvalio, kao i cijeloj tehničkoj ekipi i glumcima, na ovome filmu koji je, možda po prvi puta u povijesti, uspio učiniti da rat, barem vizualno, izgleda – lijep.