Pogledali smo film The Curse of La Llorona, spin-off popularne horor franšize Conjuring koju je stvorio poznati horor filmaš James Wan. Našu recenziju pročitajte u članku.

Žanr: Horor, misterija, triler

Redatelj: Michael Chaves

Scenaristi: Mikki Daughtry, Tobias Iaconis

Glumačka postava: Linda Cardellini, Raymond Cruz, Patricia Velasquez, Marisol Ramirez, Roman Christou, Jaynee-Lynne Kinchen, Tony Amendola

Sinopsis: Ignorirajući upozorenja problematične majke koja je optužena za zanemarivanje djeteta, socijalna radnica i njezino dvoje djece se nađu na meti zastrašujuće ženske utvare iz legende – La Llorone.

  • Facebook
  • Twitter
  • Gmail

The Curse of La Llorona je dio horor franšize Conjuring, no napravljen je tako da ga je u potpunosti moguće gledati čak iako nikad niste pogledali nijedan dosadašnji film iz te franšize, a tu umjesto Conjuring filmova spadaju i Annabelle te prošlogodišnji hororac The Nun. Jedina povezanost koju ovaj film ima sa bilo kim od tih filmova je Tony Amendola u ulozi velečasnog Pereza koju je reprizirao iz filma Annabelle iz 2014., no ovdje se pojavio u dosta maloj ulozi tako da vam doživljaj ovog filma neće trpjeti ako vam je tanko predznanje o ovoj franšizi. Iako takvih fizičkih povezanosti sa ostalim Conjuring filmovima generalno nema, za ovaj film se može reći da ima određene psihičke povezanosti sa filmom The Nun, ali o tome više u kasnijem tekstu.

Na našem tržištu je ovaj film preveden kao Prokletsvo tugujuće žene (što je zapravo i doslovan prijevod budući da je alternativni naslov filma The Curse of the Weeping Woman), a moram vam reći da su te tri riječi: prokletstvo, tugujuća, a i žena, u ovom filmu prikazane u svom punom smislu. Legenda o La Lloroni postoji i u stvarnom životu, a seže još iz 17. stoljeća iz Meksika, iako točno vrijeme nastanka te legende nije poznato, a ne postoje ni nikakvi dokazi da je bazirana prema stvarnom događaju. Prema toj legendi, La Llorona je u svoje vrijeme bila najljepša djevojka u svom kraju, na prvi pogled se zaljubila u zgodnog mladića koji je dojahao u njeno selo, ubrzo se i udala za muškarca svojih snova te mu rodila dvoje djece. I taman kada se mislilo da njenoj sreći nema kraja, svjedočila je preljubu svoga supruga zbog čega mu je odlučila oduzeti ono najmilije, utopila je svoju vlastitu djecu u rijeci, a nakon toga ju je proždrla grižnja savjest zbog čega se, tugujući i plačući, i sama bacila u rijeku. Zbog njezine okrutnosti, i sâm Bog je se odrekao zbog čega je prokleta da hoda zemljom kao utvara koja traži djecu kako bi ih zamjenila svojom, samo kako bi i njih na kraju utopila. Ta legenda se i u stvarnom životu prepričava u Latinskoj Americi za zastrašivanje djece, zbog čega se može reći da je La Llorona nešto kao Latinska verzija Babe Yage.

  • Facebook
  • Twitter
  • Gmail

Sada kada imamo predznanje iz te stare narodne priče, vrijeme da vidimo kako je ta priča prenesena na film. I ova filmska La Llorona je također živjela u 17 stoljeću u Meksiku, ali glavna fabula filma se održava 1973. u Los Angelesu, što ovaj film kronološki smješta između filmova Conjuring (vrijeme radnje 1971.) i Conjuring 2 (1977.). U glavnoj ulozi se nalazi Linda Cardellini kao Anna, socijalna radnica i brižna majka dvoje djece čiji će se život na silu promijeniti, i to ne nabolje, kada svjedoči ubojstvu dvoje dječaka koje je socijalna služba oduzela majci koja je Annu pokušala upozoriti na postojanje La Llorone. Linda je glavni glumački aspekt cijelog filma, Marisol Ramirez u ulozi La Llorone definitivno izgleda jezivo, ali ipak je njezin glavni adut bio samo vizualni aspekt, ne samo zbog horor ambijenta, nego zato što je tijekom cijelog filma, ako isključimo vriskove i plač, izgovorila možda pet-šest riječi na španjolskom i to glasom kojim se uz jezivu glazbu postigla vrlo dobra atmosfera.

Kad pomenuh atmosferu, atmosfera je vrlo dobro odrađena, ali mora se reći da je film nekako u tom aspektu previše klišeiziran. Tišina, lutanje kroz mračne prostorije, zvuk otvaranja i lupanja vrata i prozora, iznenadno paljenje i gašenje svjetala, zvuk udaranja vjetra, propuha, napeto isčekivanje te iznenadno pojavljivanje utvare je ovdje dobro odrađeno, ali to nije ništa što nismo vidjeli i prije. Dobro, svjesni smo da danas u Hollywoodu krade svatko od svakoga i znamo da se ne mogu horor elementi postići negdje na cvjetnoj livadi obasjanoj suncem, ali malo neke inovativnosti ne bi bilo na odmet. Spomenuo sam da je ovaj film tzv. psihički povezan sa filmom The Nun. To sam primarno mislio tu, iako jezivu, previše klišeiziranu atmosferu, te pretjerani broj jump-scare scena od kojih će te se možda trznuti, ali ovaj film se mora gledati u posebnim uvjetima kako bi se iz njegovim pozitivnosti izvukao maksimum. Ako ovo već niste gledali u kinu, zaboravite gledanje na laptopu ili, još gore, na mobitelu. Ovo je film koji se gleda na što većem mogućem ekranu, u potpuno zamračenoj prostoriji, sa zvučnicima na maksimumu. Ionako se može reći da je to i pravilo za gledanje svakog horora kojem je horor atmosfera glavni adut.

  • Facebook
  • Twitter
  • Gmail

Uz to, ovaj film je, kao i The Nun, nešto kraći te traje standardnih, okruglih 90 minuta, što zapravo, u ovom slučaju, nije loša stvar budući da, iako su se u ovom filmu izmjenjao popriličan broj likova, u samom centru su ipak lik Anne, njezine djece i sama La Llorona. Ako izuzemo lik Rafaela, svećenika koji će braniti Annin dom od La Llorone, mogu reći da mi je drago što nisu previše kopali i komplicirali detaljno nam predstavljajući ostale likove jer je na ovakav način sva pažnja pripala glavnim likovima, što je uostalom i bio cilj. Spomenuo sam da je film ipak malo pretjerao sa brojem jump-scare scena, ali iako su ti vriskovi relativno dobro odglumljeni, ipak nisu nešto što će previše utjecati na kompletni ambijent. Iako film je jeziv, obožavatelji horor žanra koji su već navikli na sva ta jeziva iznenađenja mogli bi ostat razočarani jer iako nas film u nekim trenutcima može malo trznuti, nije baš da će vas natjerati na vrištanje ili da se onako u šoku uhvatite za srce kako bi provjerili je li vam još na mjestu.

Iako redovno pratim horor žanr, nekako sam puno više pobornik slasher horora, ali ovakvi psihološki horori su zapravo vrlo često mnogo jezovitiji od slashera, prvenstveno što ti horori djeluju mnogo uvjerljivije. Iako je ovaj film snimljen za sitnih $9 milijuna, i to im je bilo sasvim dovoljno da postignu dobru atmosferu samo tom klasičnom igrom svjetla i sjene, ili možda da bolje kažem igri malo mračnog mraka i više mračnog mraka, iako La Llorona se ne libi napasti i po danu, iako je mrak njezin domaći teren.

Sam lik La Llorone je vrlo dobro prikazan. Scene u kojima zavjese, stolnjaci  i sl. se povezuju sa njezinom bijelom haljinom su vrlo dobro režirane, a njezini iznenadni dolasci, i još iznenadniji odlasci su dobro prikazani, iako nije ni to nešto što nikad prije nismo vidjeli. Opće je poznata činjenica da se nadnaravna bića ne planiraju baš pokazati svima osim vlastitoj meti, a i sama meta će, barem u početku, biti uvjerena da halucinira.

  • Facebook
  • Twitter
  • Gmail

Inače, iako je sami horor ambijent već više puta viđen u nekim drugim filmovima, ovaj film nekako i dalje tjera gledatelja na pozornost, pogtovo što su primarne tj. jedine žrtve La Llorone djeca, a i u hororu postaviti djecu kao žrtve je ipak puno drugačiji, i strašniji, potez nego kada su žrtve odrasle osobe, pogotovo za gledatelje koji su roditelji ili koji su u stvarnom životu generalno bliski sa djecom. Jednostavno svaki put kada se dijete nađe u nevolji, takvi gledatelji će onako stisnutih zubiju samo u panici pomisliti: „ne, ne, NE!“

Još samo da spomenem i kraj filma. Iako film nije zaradio ni približno kao The Nun i ostali filmovi iz Conjuring svemira, kraj je baš nekakav da se nastavak može nanjušiti, iako je to možda i samo moj osobni doživljaj. Mislim da je ona zadnja scena sa odrazom u lokvi vode (ili suza) prikazana da zlo jednostavno ne možeš samo tako ubiti, čak iako misliš da jesi, čak i ako ubiješ njegovu fizičku materiju, zlo u velikom broju ovakvih slučajeva nastavlja živjeti, i to kroz nekog drugog, a mogu reći da me u tom slučaju stvarno strah za Annu, ali ponajviše za njenu djecu. Ne želim previše odati, ali tko je gledao, trebao bi shvatiti na što mislim.