Reshoot: First Man (2018)

U ovoj rubrici donosimo vam alternativni pogled na već recenzirani film. U ovom slučaju to je Chazelleov First Man s Ryanom Goslingom i Claire Foy u glavnim ulogama. I dok je moj kolega bio vidno kritičan prema filmu, ja ću pokušati objasniti zašto smatram da se ipak radi o jednom vrlo kvalitetnom uratku.

Žanr:

Biografski, drama, povijesni

Režija:

Damien Chazelle

Scenarij:

Josh Singer (prema romanu First Man: The Life of Neil A. Armstrong Jamesa R. Hansena)

Glumačka postava:

Ryan Gosling, Claire Foy, Ciarán Hinds, Corey Stoll, Jason Clarke

Sinopsis:

Biografska priča o Neilu Armstrongu i problemima s kojima se NASA suočavala prije nego je uspješno lansirala prvu svemirsku misiju na Mjesec, u srpnju 1969. godine.

Nakon što sam zbog naivne znatiželje pogledao La La Land i ostao grdno razočaran porukom filma, pričom i mjuziklom kao žanrom (doduše, moram biti iskren i priznati kako nikada nisam ni bio veliki fan), vjerovao sam kako nikada u životu neću doći u poziciju da stanem u obranu Damiena Chazellea. Međutim, nikad ne reci nikad. U poziciji sam da branim Damiena Chazellea. Prije gledanja samog filma, moja primarna inspiracija bila je priča i Ryan Gosling u glavnoj ulozi. Očekivao sam donekle sladunjav film s obzirom da je Chazelle najpoznatiji upravo po takvoj vrsti filmova (dobro, da, pisao je scenarije i za horore i režirao je precijenjenu muzičku dramu Whiplash, ali shvatit ćete poantu), ali film kojega će dobra povijesna priča i izvrsni glavni glumac izvući. Tom očekivanju u prilog je išla i činjenica da je publika bila podijeljena oko filma, dok su ga kritičari mahom nahvalili. Moj je kolega u svom osvrtu bio bliži ovim prvima, odnosno nešto lošijoj reakciji publike (mada samo inicijalnoj, jer film je drastično skočio u odnosu na inicijalne ocjene publike), dok sam ja u potpunosti na strani kritičara u ovom slučaju.

Zašto? Prvo, smatram kako je First Man jedan vrlo zreo i odgovoran film. Chazelle pred sobom ima još more projekata, s obzirom da je vrlo mlad redatelj, ali u kontekstu svega onoga što je dosada režirao i/ili napisao, First Man je daleko najzreliji i najbolji uradak (da, bolji je čak i od Whiplasha, koji je jedna precijenjena drama o negativnim stranama opsesije, ali koji ne nudi nikakvo novo iskustvo, izuzev maestralne uloge J. K. Simmonsa). Film ima glavu i rep. Film priča jednu jasnu priču o tome kako je Neil Armstrong postao prvi čovjek na Mjesecu, ali i o tome što je NASA morala uraditi kako bi taj cilj bio realiziran. Iako će se možda činiti kako film ima donekle raštrkanu radnju (mnogi fabularni elementi su tek dotaknuti i vidu kratkih, isprekidanih scena), radi se zapravo o vrlo zanimljivom režiserskom postupku Damiena Chazellea, koji je određene momente prikazivao gotovo kolažno, skačući s jedne lokacije na drugu ili dajući tek kratak uvid koji je nekim trenutcima u filmu davao kontekst. Pritom su montažeri odradili izvanredan posao pa vi, unatoč kolažnoj tehnici, nemate dojam nabacanosti. Mislim da je ovaj postupak jako dobar odabir od strane Chazellea i zbog toga jer mu je, suprotno onome što će možda ispasti na prvu, pružio mogućnost da se bolje fokusira na osnovnu radnju, a to su Armstong i NASA. Kako? Naime, brojni politički trenuci i hladnoratvoske povijesno-ideološke bitke, koje su bile u pozadini stvarne Svemirske utrke, u film su ubačene zahvaljujući upravo tim kolaž-scenama, čime je Chazelle zadržao doticaj s povijesnim činjenicama, ali gledatelja ni na koji način nije opteretio istima, niti nekim naglašenim ideološkim glupostima. Iako ćete moći pronaći istovremeno kontradiktorne kritike iz Sjedinjenih Država kako je film previše konzervativan i nacionalistički, odnosno da slavi bijelu rasu (mislim, koliko se ja sjećam, nit’ su crnci, nit’ su žene, nit’ su Ewoci iz Ratova zvijezda sletjeli na Mjesec 1969. godine, tako da mi nije jasno zašto je ovaj film trebao isticati rasnu i žensku problematiku? Možda su trebali Neila Armstronga pretvoriti u crnu ženu…), odnosno da je jedan od najviše antiamerički nastrojenih filmova posljednjih godina (jer je vrsni filmski kritičar Donald Trump zaključio da je neisticanje scene gdje astronauti zabijaju američku zastavu na tlo Mjeseca… a znamo koliko Trump voli zabijati stvari…  potpuna ludost i da on zbog toga uopće ne bi gledao film, kao da je put na Mjesec privatiziran američki pothvat), film je zapravo vrlo – apolitičan. Sva politika i ideologija su svedene na tek nužni minimum, a fokus je bio na upravo onome što je rekao Armstrong kada je izašao iz letjelice – značaju cijelog procesa za jednog čovjeka, odnosno značaju pothvata za cijelo čovječanstvo.

Kolega je u svojoj kritici istaknuo razočaranost produkcijom, što me, iskreno, malo iznenadilo s obzirom da sam osobno smatrao produkcijsko-tehnički aspekt ovoga filma ne samo njegovim daleko najjačim segmentom, već daleko superiornim u generalnom smislu. Chazelleovo iskustvo s nešto “blažim” dramskim filmovima, gdje je imao priliku čak i eksperimentirati s kamerom, osvjetljenjem i scenografijom pokazalo se kao vrlo dobra stvar za Prvog čovjeka. Kadrovi su, naprosto, fascinantni. Od onih estetski dojmljivih totala na samom početku pa do impresivnih simulacija svemira pred kraj filma, Chazelle i kamera su odradili doista impresivan posao u tehničkom smislu, dajući kadrovima ne samo klasičnu narativnu, već i naglašenu emocionalnu te važnu estetsku funkciju (iako, ruku na srce, možda ima pokoji krupni plan nijemog Ryana Goslinga previše). Posebno značajni su bili krupni planovi iz kokpita različitih letjelica, koji su dali uvid ne samo u pilotovu perspektivu, već i prenijeli na vas kao gledatelja napetost koju film vrlo pedantno gradi. Imate dojam da i sami letite, osjetite koliko se ekipa potrudila da prenese cijeli dojam na vas i da vas što realističnije uključi u sam film. Osjetite nervozu, osjetite strah, iščekivanje, napetost i konačno zadovoljstvo, ali zadovoljstvo i dalje obojeno neizvjesnošću, jer svaki je uspjeh tek bio maleni korak, jer svaki je uspješni polazak značio neizvjesnost oko povratka. Vjerujem da će Linus Sandgren (ali i montažerska ekipa), koji je potpisan kao glavni snimatelj na filmu, dobiti zasluženu nominaciju za Oscara sljedeće godine, jer ako se to ne dogodi, to bi bila doista velika nepravda za ovaj film, koji je demonstrirao zavidno umijeće u korištenju kamere prilikom isticanja emocija, estetike i esencijalnih trenutaka.

Kad smo već kod tehničkih aspekata, treba spomenuti i zvuk, odnosno glazbu, istučući da je cijela ekipa iz tog dijela zaslužila nominacije za Oscara. Sve je to usko povezano u plejadu stvari koje je Chazelle, kao redatelj, odlično uradio s ostatkom svoje ekipe. Zvukovi su bili naprosto impresivni, toliko da u velikoj mjeri podsjećaju te gotovo pariraju majstorskom poslu što ga je prošle godine odradila višestruko nagrađena ekipa filma Dunkirk. Ta je ekipa svaki ispaljeni metak i svaki krik te bitke prenijela tako uvjerljivo da je film djelovao kao dokumentarac, a na gotovo istoj razini je i ekipa koja je radila montažu i miks zvuka za Prvog čovjeka. Kada to kombinirate s izvanrednim radom kamere i neobičnim, ali savršeno odabranim planovima snimanja, vrlo lako možete reći kako je First Man u nekoliko navrata također bio toliko realističan da je ostavio dojam dokumentarca. Glazbu za film skladao je Justin Hurwitz, Oscarom, Zlatnim globusom i BAFTA-om nagrađeni suradnik Damiena Chazellea (za film La La Land), a koji je ovdje napravio nešto mestralno, nešto istinski prelijepo i nešto što je na najbolji mogući način popratilo i prikazalo emociju koju je film želio prenijeti na vas kao gledatelje. Tu nema epskog preseravanja, nema usiljenog patriotizma i nema ničega što bi ilustriralo da film pati od deluzije o grandioznosti. Kao i glavni lik u filmu, Hurwitzova glazba je kao sramežljiva, ali prelijepa djevojka, skromna u svojoj ljepoti, ali unatoč tomu – čarobna. Ako mi ne vjerujete, dopustite mi da vas uvjerim:

Ono oko čega se kolega i ja slažemo je pitanje najlošijeg aspekta filma, a to je – Ryan Gosling, odnosno Neil Armstrong kako je prikazan u filmu. Odmah napomena, Gosling je izvanredno odradio ulogu i daleko od toga da je išta od toga doista loše, samo se čini kako Armstrong kao lik, a s njime i Gosling kao glumac, nije dorastao estetskoj kvaliteti samoga filma. Iako protagonist filma, Armstrong je, sukladno istovjetnom ambijentu samog filma, vrlo skroman tip. On je fokusiran na svoj posao, ali nastoji (pri čemu je relativno uspješan) balansirati isti s obiteljskim životom. Ne bih se složio da je emotivno hladan i bezizražajan, samo je introvertiran i pati u sebi; ima jedna scena gdje njegova supruga, nakon što on naprasito ode sa sprovoda jer ne može podnijeti bol, kaže kako su se oni ispraksirali sa sprovodima jedne godine, kada su četvorica njihovih prijatelja poginuli. Ta je rečenica, zajedno sa scenom kada Armstrong u tišini promatra Mjesec jer mu to pruža smirenje, ilustrativna po pitanju njegova karaktera. Je li on doista bio takav privatno? Možda jest, možda i nije, ali to je za ovaj film nevažno jer je film uvijek, kao takav, stilizacija stvarne osobe i ta osoba kao lik egzistira unutar filma onakav kakvim su ga scenarist i redatelj zamislili; on je samostalan lik u odnosu na svoj stvarni pandan, tako da nije ništa sporno u tome da on pati u tišini, da su njegove suze bez pathosa i kričanja, ali oduzeti emotivnost posljednjoj sceni, dirljivoj posveti njegovoj kćeri, bilo bi krajnje površno i neodgovorno. Vjerujem, svakako, da stvarni Neil Armstrong ipak nije bio lola i vesljak te da su Chazelle i Singer pogodili sa svojom karakterizacijom. No, rekavši sve ovo, i dalje stojim iza toga da protagonist filma naprosto ne prati ostatak filma. Estetika koju nam je donio Chazelle, a koja se lako može opisati kao pastelna ili nježna, uzdiže film na jednu višu emotivnu i vizualnu kvalitetu. Armstrong kao vrlo realan i prizemljen tip, skroman kakav jest, ne prati taj uspon i zapravo je skromniji od samog filma. I dok film doista nema te epske pompe koju su mnogi očekivali, Armstrong kao da je namjerno još skromniji od toga, još samozatajniji, a sve s ciljem da ni u kojem trenutku ne postane očiti junak filma, iako on to neupitno jest. U tom je smislu ta disproporcija problematična u općem kontekstu, ali nipošto se tu ne radi o omašci ili nedostatku kvalitete.

S druge strane, Claire Foy, koja tumači Armstrongovu suprugu, iako počinje vrlo mlako i stereotipno, zapravo je izvrsna. Iako su njezine reakcije prigušene kao i Neilove, ona je vrlo snažna žena, sposobna da istovremeno bude i supruga, i majka, i prijateljica, bez da pritom izgubi ijedan dio sebe. Iako se čini da bezrezervno podržava Neila u svemu što radi, kada dođe trenutak da to uradi, pokaže izrazitu snagu i autoritet, koji snažno utječe na njega. Iako je još prerano za to reći, jer ima još filmova, ne bi me iznenadilo da se ista nađe na popisu kandidatkinja za Oscara za najbolju sporednu žensku ulogu. Ostali likovi su, doista, kako je kolega rekao, marginalni i nemaju neki veliki razvoj, ali tu ne vidim ništa sporno; ovo je priča o Neilu Armstrongu i potpuno je prihvatljivo da događaji budu prikazani iz njegove, ne bih nužno rekao perspektive, ali u snažnoj vezi s njim.

First Man je po mnogočemu atipičan film. On izrazito ispolitiziranu temu iz Hladnog rata prezentira potpuno apolitično. On jedan biografski film o junaku cijelog čovječanstva predstavlja vrlo skromno, uz tog istog protagonista koji se skriva iza svakog ćoška da ne bi postao heroj koji jest. I na kraju, on je film o epskom događaju bez imalo pompe i bez imalo epskog prenaglašavanja. I zato je, upravo zato, predivno iskustvo. Chazelle je na jedan vrlo samozatajan način prezentirao priču koja je mogla biti priča o svemu, samo ne o emotivnoj snazi jednog čovjeka i značaju jednog znanstvenog pothvata za cijelo čovječanstvo; mogla je biti politički pamflet, mogla je biti oda jednom individualcu, mogla je biti propagandna glupost – ali nije. Chazelleova priča o Neilu Armstrongu je jedna visoko kvalitetna estetka poslastica. Ne mogu reći da je u pitanju art film, jer to ipak nije, ali je film koji plijeni svojom ljepotom – vizualnom, narativnom, tehničkom i muzikalnom – i realizmom te film koji nam govori mnogo, ne samo o tome kako je moguće napraviti jedan epski film na neepski, ali svejedno predivan način, već i o tome kako je nekad doista dovoljno napraviti samo jedan koračić kako bismo promijenili neke stvari.

Similar Posts