Kao gledatelji, navikli smo na animirane filmove koji udovoljavaju žanrovskim okvirima, odnosno koji kroz dobno prilagođenu atmosferu, uz tek povremene izlete u nešto ”mračnije”, prenose neku smislenu poruku. Psiconautas nije takav film, međutim, ako vas zanima zašto smatramo da se radi o nebrušenom biseru i remek-djelu rijetke emotivno-umjetničke snage, pročitajte našu recenziju.

Žanr:

Animacija, drama, horor

Režija: 

Alberto Vázquez, Pedro Rivero

Scenarij:

Alberto Vázquez, Pedro Rivero (prema stripu Alberta Vázqueza)

Glasove posudili:

Pedro Rivero, Andrea Alzuri, Eva Ojanguren, Félix Arcarazo

Sinopsis:

U postapokaliptičnom društvu izoliranog otoka, nastalom nakon nuklearne eksplozije, troje djece pokušavaju pobjeći iz svojih okrutnih stvarnosti, susrećući se pritom s mračnim koloritom otočkog života. Istovremeno, Birdboy, neobični junak ove priče, nastoji nadvladati vlastite demone kako bi pokušao spasiti otok i nastaviti očev posao.

  • Facebook
  • Twitter
  • Gmail

Psiconautas je adaptacija istoimenog stripa Alberta Vázqueza, a zapravo nastavak na kratkometražni animirani film Birdboy, istog kreativnog dvojca koji stoji iza ovog uratka. Iako su u svijetu filma potpuni anonimci, uspjeli su iz provjerenog i hvaljenog predloška izvući maksimum i stvoriti jedan jezivo upozoravajući, nadrealni uradak koji istovremeno i deprimira i budi nadu.

Protagonisti priče su troje djece – mišica Dinki, zečica Sandra i Mali Lisac – čija je namjera pobjeći s otoka na kojemu žive negdje na kopno, gdje bi trebali pronaći spas od svojih jalovih i ispraznih egzistencija na postapokaliptičnom otoku. Na samom početku filma, saznajemo da je otok nekoć bio idilično mjesto, harmonija prirode i ljudske djelatnosti, gdje su svi bili sretni i zadovoljni; u jednom trenutku je nuklearka eksplodirala i pretvorila otok u kataklizmičnu pustoš. Međutim, zajedno s korodiranjem prirode, ljudi na otoku su također korodirali, pretvorivši se u nadrealne nakaze koje životare, živeći od sadističkog iživljavanja nad onim slabijima. Tu se, zapravo, stvara kružni ciklus nasilja gdje netko nekoga uvijek maltretira, gdje zakon i pravda ne postoje, već je sve prepušteno sili – onaj tko je jači, taj je zakon. Ova ideja možda je najbolje ilustrirana pred sam kraj filma, kada protagonisti dolaze do štakorskog legla na smetlištu (koje se uvijek širi i mijenja, postepeno proždirući sve veću površinu otoka), gdje bivaju izloženi javnom linču i gotovo sigurnoj tragediji, koju spriječi jedino dolazak još snažnijeg stvorenja, a to je Birdboyjev demon. Ti štakori, a koji su prava Zaboravljena djeca iz naslova filma, utjelovljuju, na simboličnoj razini, bezakonje koje je došlo kao posljedica prirodne katastrofe.

Međutim, ta prirodna katastrofa imala je mnogo šire posljedice na stanovnike otoka, osim onih direktnih (ekonomskih) i već ranije spomenutog porasta bezakonja. Vázquez je izvanredno secirao nekoliko aspekata deterioracije života na otoku, koji su ingeniozna, simbolična posljedica eksplozije nuklearke. U filmu se tako obrađuju propast obiteljskog života (primjer Dinkijine obitelji s Lažnim Ocem, prepune psihičkog zlostavljanja i omalovažavanja), vršnjačko nasilje (napad na Malog Lisca), ovisnost o drogama i umjetnim stimulansima (primjer Birdboyja, ali i Zachariahove majke), predrasude i netolerancija prema drugačijima (primitivni policajci koji napadaju Birdmana i Birdboyja), antiherojstvo i nepokolebljivi idealizam (Birdman, Birdboy i Dinki), siromaštvo (štakori na smetlištu), a površinski se autori dotiču i nekih drugih aspekata, međutim da se recenzija ne pretvori u nabrajanje, ovdje stajem.

Ono što je važno istaknuti jest činjenica da su Vázquez i Rivero majstorski konstruirali svoj beznadni svijet, pretvorivši nekadašnji Eden u grotesknu vizuru nečega što bi trebala biti nečija egzistencija. Postupak simboličnog propadanja ljudskosti tih antropomorfnih likova, koji je direktna posljedica prirodne katastrofe, tako je vješto izveden da djeluje kao depresivno upozorenje svima ne da moramo paziti na prirodu (iako je i to latentno provučeno, ali film nikada ne postaje ekološki film), već da moramo zadržati ono najposebnije i najljepše u nama, a to je naša humanost. Moramo ostati ljudi, a ne se pretvoriti u groteskna utjelovljenja naših najgorih osobina.

  • Facebook
  • Twitter
  • Gmail

No, ironično, dok film u cjelini djeluje kao upozorenje, svi njegovi elementi su potpuno nakaradni, uključujući i likove. Iako su tri ranije spomenuta protagonista donekle neokaljani, mada je i to relativno (naime, Sandra ima shizofrene, homicidalne scene; Dinki je izložena psihičkom teroru; a Mali Lisac je zastrašena žrtva fizičkog nasilja), svi ostali likovi su potpune ruine s kojima se vrlo teško poistovjetiti. Oni su namjerno groteskni i odvratni, jer utjelovljuju ono što je loše, onu simboličnu koroziju o kojoj sam ranije pisao, ali na takav način da djeluju – normalno. Iako su oni gledatelju evidentno odbojni, u filmu su oni prikazani kao normalni, dok su djeca i naslovni ”junak” Birdboy prikazani kao čudaci.  I tu dolazimo do Birdboyja, naslovnog lika ovog filma, koji je junak u svakom smislu te riječi, osim što to – nije.

On je dječak koji doživi tragičnu smrt oca, kojeg su policajci ubili pod lažnom optužbom da je na otoku dilao drogu. Istraumatiziran, Birdboy postaje ovisnik o kokainu i lijekovima (te su scene vrlo eksplicitno prikazane), suočavajući se istovremeno s vlastitim demonima u obliku sjenovitih, krvožednih ptičurina. Kao i vlastiti otac, Birdboy je postao meta policije, koja u njemu vidi prijetnju otočkom ”redu i miru”, mada njegova tragična karakterizacija krije jednu prelijepu, srceparajuću istinu koja je skrivena u izoliranom dijelu otoka, ograđenu zlokobnim trnjem koje se uklanja samo onome tko je dostojan ući u taj neokaljani dio nekadašnje idile. Iako se inicijalno čini pokvarenim kao i svi ostali, Birdboy se do kraja filma iskristalizira kao jedini junak, neupitno oštećen, ali i dalje junak, odnosno apsolutno jedini lik koji je zadržao osjećaj idealizma i nade u onome što se do posljednje scene filma čini kao izgubljena egzistencija. On nije defekt sam po sebi, ali je njegova oštećenost posljedica nemogućnosti nošenja s tragedijama i traumama koje su ga pogodile (ne zaboravimo, Birdboy je još uvijek dijete, osnovnoškolac!); ono što je možda najtužnije u cijeloj priči jest činjenica da je Birdboy svjestan da ga toksini uništavaju, ali jedini način da opstane jest da ih konzumira (jer on je prestrašeno dijete, on se boji…) tako da on i dalje, svjesno, uništava sebe kako bi spasio druge. Iako nije junak na kakvog ste navikli, iako je potpuno neprikladan za animirani film, Birdboy je istinski predivan lik; on je utjelovljenje onoga najboljeg u nama, tog nesebičnog idealizma koji gura prema naprijed, koji nas tjera da budemo bolji, nauštrb nas samih. I njegova melankolija boli, njegova priča boli, jer kada shvatite koliki se teret nalazi na leđima jednog djeteta, dok se odrasli ponašaju kao neljudske nakaze, ta nepravda vas mora zaboljeti.

  • Facebook
  • Twitter
  • Gmail

Po mnogočemu, Psiconautas je jedan od najčudnijih (animiranih) filmova što ćete ih imati priliku pogledati. Uspoređivan sa stilom Tima Burtona, a neupitno jeka Luisa Buñuela, Psiconautas je jedno originalno i rijetko remek-djelo koje ne ostavlja ravnodušnim, čemu u prilog ide i činjenica da je nagrađen Goyjinom nagradom (op.a. španjolska verzija Oscara) za najbolji animirani film. U manje od sat i pol koliko film traje, imat ćete osjećaj kako je svijet jedno depresivno, mračno mjesto bez nade i osuđeno na propast, sve dok ne promotrite borbu koju Birdboy vodi protiv te iskvarenosti, borbu koju jedno istraumatizirano i oštećeno dijete vodi protiv svijeta. Iako dočeka donekle predvidiv, tragičan kraj, Birdboy ostavlja svoju borbu Dinki, jedinoj osobi koja je odmah u njemu vidjela svu njegovu ljepotu, koja ga je prihvatila unatoč njegovim manama i koja ga je voljela, jednako kao što biste ga trebali voljeti i vi, te koja je jedina dostojna i dovoljno snažna da pokuša onaj izolirani, preostali dio otočkog raja proširiti dalje.

Pripremite se na crnilo kakvo rijetko imate priliku vidjeti, ali znajte da se depresija i mučnina koje će vam film izazvati na početku isplate pretrpjeti, jer film ima jednu predivnu priču s jednako tako predivnim krajem.