Pročitali smo knjigu koju je napisala Hana Andronikova, Zvuk sunčanog sata. Našu recenziju knjige Zvuk sunčanog sata pročitajte u članku.

Autor: Hana Andronikova

Izdavač: HENA COM d.o.o., 2020.

IG@knjigolubac

“Kad je odlazila, rekla mi je da su sunčeve zrake kuriri sunčanog boga i da ćemo si putem njih slati poruke. Kada ugledaš sunce, osjetiš zrake na licu, znat ćeš da su to moje ruke koje te miluju, da sam blizu. Mjesec će ti pričati priče za laku noć. Zapamti, nikog od ljudi koje stvarno voliš ne možeš nikada izgubiti.”

Ako postoji tema koja najbrže dopire do ljudskih srca izazivajući empatiju i suosjećanje, onda je to, barem u novijoj povijesti, tema Drugog svjetskog rata i horora koji su Židovi prolazili. Nacistički koncentracijski logori neiscrpan su izvor inspiracije raznim umjetničkim dušama te su već pomalo postali sklizak teren jer je rizik od ponavljanja, zasićenosti i neoriginalnosti vrlo realan. Ova je knjiga srećom u najvećoj mjeri na stabilnim nogama, odiše svježinom, neopterećenošću, blagošću i prije svega, ljubavlju.

Radnja se u stvarnom sadašnjem vremenu događa u jednom danu, tj. jednoj noći, i kakva bih ja to bila ljubiteljica sudbinskih znakova kad bih ignorirala činjenicu da je taj dan točan dan i godina mog rođenja. No bez obzira na tu dragu mi slučajnost, knjiga bi me osvojila na prvu svakako. Kako uvijek i najviše ističem, nije moć u samoj priči nego u kombinaciji ideje i teme sa stilom pisanja, s riječima koje imaju moć zaustaviti nas u našem stvarnom vremenu.

Daniel Keppler odlazi s obitelji na skijanje u Colorado na doček nove godine. U prvih nekoliko stranica zbližimo se sa svim likovima, a vrlo brzo u ležernom razgovoru s vlasnicom pansiona u kojem su odsjeli, Daniel saznaje da je ona porijeklom iz Češke, baš kao i on. Nije mogao zamisliti da će se razgovor s Anne pretvoriti u cjelonoćnu ispovijed koja će ponovno otvoriti bolne, nikad zacijeljene rane. Tako kroz Danielova i Anneina sjećanja i priče putujemo naprijed-natrag kroz cijelo 20. stoljeće, kroz tri kontinenta i čarobnu Indiju, ratom poharanu Češku i na kraju Kanadu i Ameriku. Iako autorica povezuje priče dvaju spomenutih likova, najviše je teksta ispisano poviješću i životima nekoliko generacija obitelji Keppler. A najdirljiviji je i najtužniji dio svih priča onaj u kojem Danielova majka biva istrgnuta iz njegova života. Kroz taj se odnos preklapaju i isprepleću strahote rata, fascinantna obiteljska saga i predivna ljubavna priča. Plakat ćete, to je sigurno.

Recenzija knjige: Zvuk sunčanog sata
Autorici sve hvale na lijepom pripovijedanju. Čitajući njene riječi, proživljavamo s likovima njihove sudbine, osjećamo njihovu tugu, razumijemo njihovu bol. Jako se lagano čita i teško zaboravlja, s likovima se odmah povežemo i dopuštamo da izazivaju u nama cijeli raspon emocija. Redci vrve bogatom simbolikom, čarobnim motivima i krasnim opisima. Željet ću ponovno pročitati ovu dirljivu i divno slojevitu priču kad nastupi zima i vrijeme dekica i snijega koji može i ne mora padati, važno da je njegovo doba.

Ovaj je roman autorici priskrbio prestižnu nagradu Magnesia Litera i prvi je njen roman kojim je odmah osvojila publiku i kritiku. Nažalost, njena je životna priča završila prerano i tragično, kada je u dobi od 44 godine izgubila bitku s bolešću. No uvjerena sam da će njena sposobnost lakoće kojom govori o najstrašnijim životim trenutcima i najbolnijim ljudskim osjećajima kroz njezina djela živjeti svoj život.

“Mi smo priče. Mi smo mitovi i bajke. Mi smo poezija. Naši su životi knjige. Knjige pune listova ispisani rukopisom naše sreće i tuge, naših uspjeha i poraza. Mi smo stranice ispisane ljudima i stvarima koje su nam se dogodile. Njegujemo rukopise onih koji su nas očarali ljepotom svojih tijela i duša, onih koji su nam podarili svjetlo i spoznaju, rukopise onih koji su grijali i hladili. Rukopise voljenih.”

“Samo što naše knjige u sebi skrivaju i listove tamnije od tiskarskog crnila. Stranice nagrizene bolom i nepravdama. Stranice bezobzirno išarane, silovane ljudima i događajima koji su upali u naš život kao potop, kao kuga. Stranice crne od usahle krvi patnje i nemoći. Stranice bolne od bodljikavih ograda. Bez ljudskih lica. Mi smo knjige pune potresnih stvari, o kojima nikada nismo htjeli pisati.”

Uz ovaj naslov potražite i ostale koji su dospjeli među naše NAJBOLJE KNJIGE.