Pročitali smo novu knjigu André Acimana, Zovi me svojim imenom. Našu recenziju knjige Zovi me svojim imenom pročitajte u članku.

Autor: André Aciman

Izdavač: Znanje d.o.o., 2019.

IG: @tonkicapalonkicacitalica
GRhttps://www.goodreads.com/user/show/21285672-tonkica

Osamdesete godine prošlog stoljeća, južna Italija, ljeto.. Sedamnaestogodišnji Elio provodi svoje slobodno vrijeme u roditeljskoj vili na samoj obali mora svirajući, kupajući se, družeći se, odmarajući. Vila uvijek vrvi ljudima; kako profesorima, tako i znanstvenicima, susjedima, prijateljima, uvijek novim dušama. Na šest tjedana ovog ljeta dolazi Oliver, dvadesetčetverogodišnji znanstvenik koji će Eliovom ocu profesoru pomagati oko korespodencije, a zauzvrat dobiti mentora za pisanje svog doktorata kojeg želi objaviti. Elio će u Oliveru vidjeti puno više od svih ostalih, puno više od njegove macho vanjštine. Ovdje se rađa jedno novo prijateljstvo na jednoj višoj razini.

Divno je kada se ljubav, strast, požuda, privlačnost uspiju ovako lijepo i pitko opisati, pa čitatelj proživi svaku emociju glavnog lika. Svi smo imali prve ljubavi, prve poljupce, a emocija koje su izazvali sjećamo se i danas. To doba kada više nismo djeca, a nismo ni odrasli, puno se intenzivnije doživi svaki životni događaj. Tako je bilo i s Eliom. Svaka njegova žudnja, osjećaj sreće, nestrpljenja, svako iščekivanje i nadanje je stilski vrlo poetično izneseno pa sam često neke odjeljke iščitavala više puta. „Buljio je u mene dok sam bio usredotočen na vrat gitare, a kada sam iznenada podinuo glavu da vidim sviđa li mu se to što sviram, zatekao sam oštar, okrutan pogled poput blistava mača koji se trenutačno povukao kad ga je njegova žrtva uočila.“

Pripovijedanje u prvom licu jednine također doprinosi jačoj emociji cijele priče. Osobno sam osjetila svaku, a to je znak da je kod mene pisac pogodio u pravu žicu. Mladenačke ljubavi su uvijek velike ljubavi, a u ovoj između Elia i Olivera svatko može pronaći i dio svoje. Roman Zovi me svojm imenom je primjerak kako bi se ljubav i strast trebala opisivati, te kako bi trebao ljubavni roman izgledati. Prvi puta je iz tiska izašao prije više od deset godina i kritičarima nije odgovarao način prikazivanja senzualnosti, strasti, želje i svega što uz to ide. No, ono što smo dobili je samo iskreno i djetinje neiskvareno viđenje romantične ljubavi usmjerene prema osobi koju ne određuje spol kao bitna karika.

Prije dvije godine (2017.) pogledala sam film „Call Me by Your Name“ nominiran za četiri Oskara, za koji sam znala da je nastao po knjizi. Najčešće prvo čitam, pa onda gledam, no tada još nije bilo hrvatskog prijevoda, a znatiželja je bila veća. Ono što se prikazalo u filmu, odbilo mi je želju za čitanjem knjige. Film koji je nastao po ovoj knjizi, s temom koju želi predstaviti, u meni je glumom pobudio samo sram i neugodu. Gledajući način na koji su dva glumca pokušala prikazati Elia i Olivera i njihovu povezanost, ljubav i strast izostao je. Koliko god da je knjiga uspjela iznjedriti emocije kroz cijelu knjigu, u filmu se proteže samo hladnoća, površnost i neugoda između dva muška glumca koji moraju glumiti međusobnu zaljubljenost. Sada mi je drago što sam ipak posegnula za knjigom, jer se i ovaj put pokazalo da kada čitamo dobro napisanu knjigu, najbolji film stvaramo sami u svojoj glavi. Uvijek sugeriram da sve sami provjerite, ali ovdje dodajem da bi ipak bilo bolje prvo čitati.

„Samo šutjeti, ništa ne kazati, te ako ne možeš reći „da“, nemoj reći „ne“, reci „poslije“.

„Rumeni li se ova od stida? Ne, rekla bi ona, ta je još premlada, mladost nema stida, stid dolazi s godinama.“

„Nisam znao čega sam se bojao, ni zašto sam se toliko brinuo, ni zašto se ta stvar, koja je tako lako mogla izazvati paniku, ponekad osjećala kao nada i, poput nade u najmračnijim trenutcima, donosila takvu radost, nestvarnu radost, radost s omčom oko nje.“

„Kako je odvažno reći nekomu da ga ne smiješ dodirnuti zbog toga što poznaješ sebe.“

„Poljubac u usta nije bio predigra obuhvatnijem dodiru, to je već bio dodir u svojoj posvemašnjosti.“

„Ali ne osjećati ništa da se ništa ne bi osjećalo – kakav gubitak!“