Pročitali smo knjigu Ingrid Divković, Živi mi se. Našu recenziju knjige Živi mi se pročitajte u članku.

Autor: Ingrid Divković

Izdavač: Stilus knjiga d.o.o., 2017.

IG: @tonkicapalonkicacitalica

GRhttps://www.goodreads.com/user/show/21285672-tonkica

Roman koji prati tri ženska lika, različita ali s istom željom. Tinejdžericu Anu koja od smrti svoje majke, sa šest godina završava u domu, odgajateljicu Naidu koja radi u tom istom domu i Elenu; ženu sa svojih skoro četrdeset godina koja želi udomiti tu istu djevojčicu, sada već šesnaestogodišnju djevojku. Ono o čemu sanjaju je živjeti u ljubavi, voljeti i biti voljen.

Iako nisam od onih kojima je naslovnica knjige jako bitna, ova plijeni pažnju htjeli mi to ili ne. Morate priznati! Boje leptira su savršene, odišu pozitivom i srećom i stvarno ju je lijepo vidjeti. Simbole koje predstavlja, također. Rast, razvoj, promjena, sloboda je ono što se kroz roman provlači kroz glavne likove. Svaka od njih mora dokučiti sebe te na taj način pokušati opstati u svijetu gdje nije sve med i mlijeko. Živi mi se je ono za čime bismo svi trebali težiti. Imati povjerenja u sebe i ŽIVJETI, bez obzira na uspone i padove, predstavlja život.

Sve navedene simbolike i sve ono što je spisateljica željela prenijeti, lako i brzo se čita. Način na koji je neki roman pisan jako je bitan za čitatelja kako će doživjeti zamišljeno. Kod Ingrid Divković sam drugi put primijetila (prvi put u naslovu J..e li vas ego?) kako meni osobno njezin način pripovijedanja ne odgovara. Vrlo je hladan i ponekad zbrčkan. Dok sam čitala, pitala sam se o kojem vremenskom razdoblju netko govori, je li to sadašnjost, sjećanje ili samo razmišljanje. Dobre misli su vrlo nespretno izrečene, a sve to ne pomaže za cjelokupnu sliku djela. U ovom romanu, kako je urednica knjige navela; „poetsko pripovijedanje u aoristu“, mene je samo bolo u oči. Priča je smještena u današnje, moderno vrijeme, a jezik glavnih likova je starinski i meni kao takav zvuči neusklađen.

„Knjiga za Divlju ženu“, druga knjiga spisateljice mi se svidjela jer je uspjela u kratkim mislima reći jako puno na vrlo lijep i jednostavan način. Citati su ono što Ingrid Divković uspije napraviti savršeno, od početka do kraja. Kada bi takvu jasnoću, ritam i stil prenijela u roman, to bi bilo vrhunski.

Čitajte sve što je spisateljica napisala i sami donesite sud. Interesantno je pratiti rad nekoga i gledati rast i sazrijevanje u pisanju. Ja ću potražiti svaki idući naslov od naše mlade i ambiciozne spisateljice, koja je nekada bila poznata samo kao blogerica. Žena ima što reći i smatram da ju se treba poslušati.

„Zar nije tako s ljudskom boli, onom unutarnjom? Svaka misli da je najteža i da od nje nema teže. A ima. Uvijek ima.“

„Znao sam onda, kao što znam i sada, da je najveća razlika, a istodobno i sličnost između dviju duša ta da obje jednom moraju izabrati kakvim će životom živjeti. Životom u „samo jednom se živi“ ili životom u „živi mi se“.“

„Iz svoga iskustva i svega onoga što sam vidio i naučio, mogu vam reći da oni koji neprestano očekuju, odbijaju. Da oni koji neprestano obećavaju, razočaraju se. Da oni koji nezadovoljno traže, propuštaju. Zbog tih su činova ljudi vječno željni unaprijed znati kako će se njihov život odvijati. A toga nema. Te se želje ne ispunjuju.“