Pročitali smo knjigu koju je napisala Amélie Nothomb, Žeđ. Našu recenziju knjige Žeđ pročitajte u članku.

Autor: Amélie Nothomb

Izdavač: Vuković & Runjić, 2020.

IG: @what.the.muggle

Žeđ je jedno posve i apsolutno zapanjujuće i iznimno djelo. Najnoviji je to roman jedne od najpoznatijih i najposebnijih europskih književnica Amélie Nothomb. Svugdje se naglašava da je u ovom djelu drukčija od onoga na što je svoje čitatelje navikla, a to nažalost ne mogu potvrditi jer je mea culpa što mi je njezin opus nepoznat, no ispravit ću to brže nego išta. Unatoč tome, nije nikog iznevjerila, kritike su zasad dobre, a očekivani je i planirani ovo roman, za koji autorica kaže da morala pričekati da se osjeća sposobnom ga napisati. Zašto je to tako? Tema je sasvim originalna – pripovjedač je, naime, Isus Krist.

Pričano u prvom licu iz perspektive ni više ni manje nego Sina Božjega, ovo pak nije religiozni roman, barem ne u konvencionalnom smislu. Prisustvujemo posljednjim trenutcima Isusova života. Knjiga započinje malo prije presude Poncija Pilata te pratimo Isusove posljednje misli na bolnom putu prema Golgoti. No jasno, knjiga je fikcija, nitko ne pokušava podvaliti ili prodati ovu verziju kao točnu. Biblija kao jedini izvor informacija tolike dubine duše ne može otkriti, kao uostalom nijedno živo biće. No svaka religiozna osoba, svaki kršćanin koji njeguje svoju vjeru na ispravan način, ima sliku Spasitelja izgrađenu na tradicionalnim vjerovanjima, dostupnim izvorima znanja i vlastitim ambicijama i potrebama. Iako roman jest malo provokativan i netipičan i iako nagovještaju da bi se institucije mogle ljutiti, vjerujem da se u svakoj razumnoj osobi ni na koji način neće pojaviti negodovanje, preneraženost, ljutnja ili bilo što tome slično. Daleko, zbilja tako daleko od svetogrđa, autorica i knjiga progovaraju upravo o vjeri, o ljubavi, životu, smrti i žrtvovanju.

Recenzija knjige: Žeđ
Put nam je poznat: suđenje, križni put, raspeće, smrt i uskrsnuće. No odmah na početku, na prvoj stranici, primjećujemo da je pred nama jedna drukčija priča. Svjestan svog božanstva, Isus s kojim ćemo se u nešto više od sto prekratkih stranica družiti vrlo je ljudsko biće. I upravo su ljudi ta dimenzija koja je nedostajala. Pravi, realni, nezahvalni, oštri, grubi ljudi. Prije presude Poncija Pilata, ljudi koji su svjedočili Isusovim milostima i čudima, pokazali su kako mogu biti surovo nezahvalni i nimalo nježni prema svome Otkupitelju.

“Dok su svjedočili, osjećao sam njihov užitak. Naslađivali su se ponašajući se kao bijednici preda mnom. Jedino su bili razočarani time što se moja patnja nije toliko vidjela. I to ne zato što sam im htio uskratiti tu slast, nego zato što je moje čuđenje bilo mnogo jače od mog gnušanja. Čovjek sam, ništa ljudsko nije mi strano. A ipak ne shvaćam narav onoga što ih je obuzelo u trenutku kad su me blatili tim gnusnobama. I zato svoje neshvaćanje doživljavam kao neuspjeh, kao propust.”

Posebna je pažnja već od samog početka pa sve do kraja dana tijelu; tijelu sa svim svojim bolima i užitcima. Tijelu koje Isus, za razliku od svog Oca, ima, i koji se – svaka čast autorici na pogođenom izboru riječi – osjeća u jednu ruku pozvanim istaknuti Mu tu razliku. Zahvaljujući tijelu upoznao je najveće radosti u životu, mogao se zaljubiti i voljeti, ali i trpjeti, iskušavati i približiti se Bogu.

Recenzija knjige: Žeđ
Još je jedan detalj koji je novost i o kojem se nikada valjda nije imalo potrebe promišljati ili pretpostavljati na taj pomalo nadnaravan način, a to je takozvani omotač, koji je isključivo tjelesna pojava i koja je zapravo omogućila Isusu da izvede čuda. Opet se ništa ne umanjuje niti se ičemu izruguje, čisto se daje jedna potpuno drukčija perspektiva i pravi je užitak čitati rečenice koje autorica stvara.

I onda žeđ. Ne postoji bolja riječ koja bi nosila cijelu ovu knjigu, i zbog koje knjiga ima najbolji naslov u povijesti. Vjerujem da domet razmišljanja o žeđi, makar i poznavali Bibliju, ne doseže predaleko ni vama kao što nije ni meni, pa neću ići u detalje i otkrivanja. Reći ću samo da je filozofsko razmišljanje i plemenito djelovanje u okviru ove pojave istodobno tako krhko i tako snažno, i iako nije, zapravo i je metafora.

Nadovezujući se na filozofsko u djelu, mora se istaknuti da je upravo u promišljanjima koja idu puno dalje od religioznog prava vrijednost djela. Liku Isusa autorica realno nije oduzela ništa od uzvišenog, dobrostivog, do krajnjih granica plemenitog, a dodala mu je taman onu potrebnu dimenziju ljudskosti s kojima je u svim svojim misaonim patnjama bliži nama. Teško da ga ne možemo razumjeti, teško da mu ne možemo dozvoliti da bude iskren i realan, ali teško i da ćemo se ikad moći uzdići na tu razinu produhovljenosti i snage.

“Najgore je očekivanje ljudi. […] Kamo god bi pošao, pripremili bi mi situaciju, postavili na put nekog bolesnika ili gubavca. Izvesti čudo nije više značilo ukazati milost, značilo je obaviti zadatak.”

“Iskrivili su sve što sam donio svojim dolaskom, ljubav više nije bila bezuvjetna, trebala je nečemu služiti. A da i ne spominjem što sam otkrio tog jutra, za vrijeme suđenja: ni jedan čudom iscijeljen ne osjeća prema meni nimalo zahvalnosti.”

Recenzija knjige: Žeđ
“Ne zamjeram okrutnima. Najprije, zato što patnja potpuno vlada mojim sposobnostima, zatim, zato što podržavam to da u mojoj boli netko može uživati.”

S kakvom se god pozadinom pristupa ovoj knjizi, utjecaj na moždane vijuge i angažman koji te vrle dame traže bit će značajan, te jedinstven proces vrijedan doživljavanja. Kvaliteta se na filozofskoj, ljudskog, religioznoj i književnoj osnovi naprosto ne može osporiti. Pregršt je misli nad kojima se mora stati i zamisliti, koje se moraju zapamtiti. Iako počiva na najvećem kršćanskom događaju, bit se prenosi na nešto posve univerzalno i ljudskoj, koje se nikad ni ne mora čitati iz aspekta religije. Patnja je nezamisliva, bol opipljiva, ljubav stvarna, a vjera spašena. Najplemenitije ljudske vrline stalno se ističu na tako jednostavan način, ali se nikad ni ne izoliraju kao isključivo uzvišene i čiste. Ljubav je tako normalna zapravo, neočekivano dobro prikazana, ali i zlo koje je od nje neodvojivo. No ne na način zločina nego ponora koji će dopustiti da dođe do tako duboke vrtoglavice. Kraj je maestralan, u stilskom i sadržajnom pogledu, i zatvorivši knjigu, osjeća se mir i punoća koji dolaze nakon barem onog kratkotrajnog raščišćavanja buke i nemira koje nam život svakodnevno poslužuje.

Uz ovaj naslov potražite i ostale koji su dospjeli među naše NAJBOLJE KNJIGE.