Pročitali smo knjigu koju je napisao Domenico Starnone, Vezice. Našu recenziju knjige Vezice pročitajte u članku.

Autor: Domenico Starnone

Izdavač: Vuković & Runjić, 2019.

IG: @what.the.muggle

„Vjerovala sam da se istinski osjećaji ne mijenjaju, pogotovo ne u braku. Može se dogoditi, govorila sam si, ali samo površnim ljudima, a on to nije.“

Vezice su roman koji nikoga neće ostaviti ravnodušnim. To je roman o životu na koji nitko svojevoljno ne bi pristao, o odnosima u koje nitko ne bi samovoljno ušao, o osjećajima za koje se nadamo da će nas zaobići. No često se spletom okolnosti i činjenicom da sudjelujemo u tom ludom događaju zvanom život neželjene situacije i emocije provuku do nas i stoje li ga stoje. Iako čitajući o sudbini jedne obitelji suosjećamo, ljutimo se, tražimo utjehu, pronalazimo snagu, ne možemo ne zapitati se mora li doista sve biti “okaljano” i bezvrijedno, je li to pravilo koje nema svoje iznimke?

Kratak je ovo, dinamičan i uzbudljiv roman koji se čita u dahu. Lakoći, osim iznimnog stila pisanja koji uvijek treba pohvaliti, doprinosi zanimljiva forma. Starnone je zamislio i napisao roman u formi triptiha, gdje je svaki dio dodijeljen drugom članu obitelji.

Suprugu, odnosno majku Vandu upoznajemo u prvom dijelu i to kroz pisma koja je pisala suprugu nakon što ju je napustio.

„Želiš me izolirati, želiš me iz svega isključiti. I, što je najvažnije, želiš izbjeći svaki pokušaj da preispitamo našu priču. To me izluđuje. Ja, za razliku od tebe, imam potrebu znati, prijeko mi je potrebno da mi potanko razložiš zašto si me ostavio. Ako me i dalje smatraš ljudskim bićem, a ne zvijeri koju treba otjerati štapom, duguješ mi objašnjenje, i ono mora biti valjano.“

Recenzija knjige: Vezice
Bol, ljutnja, patnja, tuga, razočaranje, neodgovorena pitanja, gubitak sebe – sve se to osjeća u njenim riječima, sve to autor tako precizno i uvjerljivo iznosi. Drugi pripovjedač je suprug i otac Aldo kojeg upoznajemo godinama poslije, u starosti, i (iznenađeno) uviđamo da je obitelj na mjestu na kojem nije trebala biti. Vanda i Aldo se nakon ljetovanja vraćaju u svoj stan koji je u potpunosti uništen; oni vjeruju – opljačkan. U gomili razbacanih i zaboravljenih stvari, prošlost mu se nameće te on kreće na put preispitivanja, ali i razjašnjenja (njemu kao i nama) donošenja pojedinih odluka. U ovom se dijelu isto tako precizno i nenametljivo tematiziraju teme slobode pojedinca, samoostvarenja, ljubavi, žudnje, odgovornosti i nepovratnih odluka s teškim posljedicama.

„Ubrzo sam shvatio da je proteklih godina ona bila ta koja se uvijek slagala sa mnom i da joj je taj sklad donosio spokoj, a sad je mir mogla pronaći jedino ako bi do sklada došlo tako da ja budem taj koji će se uvijek slagati s njom.“

Treći je glas dan kćeri (iako je gotovo jednako prisutan i sin) i osim što dobijemo odgovore na pitanja koja su se morala odgovoriti, prisustvujemo bolnoj spoznaji o prihvaćanju nesreće i nemogućnosti da se išta istinski ikad promijeni.

„Kako si dobar. Kako ste svi dobri prema ženama.„
„U životu imate tri glavna cilja: poševiti nas, zaštititi, povrijediti.“

Srećom, nekakvo djelovanje i otpor prema turobnom životu ipak postoji, no nije ni to dovoljno da se otarasimo činjenice da su međuljudski odnosi, i to pogotovo oni najintimniji, zamršeni, kompleksni, bolni, zapetljani, ranjivi i nažalost često ispunjeni težinom umjesto lakoćom. Ova će knjiga nadam se, kad se dojmovi slegnu, biti poticaj za promjenom koja će biti opipljiva i konkretna, a ne podsjetnik da smo osuđeni na emocionalnu propast.

Uz ovaj naslov potražite i ostale koji su dospjeli među naše NAJBOLJE KNJIGE.