Recenzija knjige: Ubojstvo Komendatora

Recenzija knjige: Ubojstvo Komendatora

Pročitali smo knjigu u dva toma koju je napisao Haruki Murakami, Ubojstvo Komendatora. Našu recenziju knjige Ubojstvo Komendatora pročitajte u članku.

Autor: Haruki Murakami
Izdavač: Vuković&Runjić, 2020.

IG: @what.the.muggle

„Vjerojatno na ovom svijetu nijedna stvar nije apsolutno sigurna“, rekao sam. „Ali, barem možemo vjerovati u nešto.“

„Sada mi je više od ičeg drugog bila potrebna stvarnost koje bih se mogao čvrsto držati.“

Od Trčanja znam da je Murakami moja književna srodna duša, opisuje i priča o životu i nama u njemu najbliže onome što i sama osjećam. I isto tako od tada kao da imam privilegiju (ne samo ja nego svi koji su čitali) znati kako to izgleda kad on piše, što tome prethodi a što slijedi. Doslovno ga zamišljam u njegovim strogim rutinama i kako poslije trčanja slijedi osama i stvaranje priče, koja ga potom iscrpi i nakon koje opet nužno dolazi fizička aktivnost kao spas. Da imam cijeli njegov opus u svojoj glavi bez Trčanja, nikada ne bih pomislila da posao književnika smatra nezdravim i psihički otrovnim, jer čitajući bilo koje njegovo djelo, ono što se osjeti prije svega drugoga je nevjerojatna lakoća samog teksta, rečenice koje ne umaraju. No ipak, izgleda da se zbilja treba namučiti do jednostavnosti jer su svijet i ljudi sve samo ne to. Svakako, najnoviji, 14. po redu roman omiljenog japanskog književnika tipičan je njegov, još jedan u nizu koji je naprosto sjajan!

Kroz Ubojstvo Komendatora vodi nas neimenovani 36-ogodišnji umjetnik, točnije slikar portreta, koji se nalazi na samom kraju braka zbog ženine nevjere. Pomiješanih osjećaja, izgubljen, ne znajući u čemu pronaći smisao, kreće na putovanje, točnije bijeg u nepoznato. Nakon nekog vremena ipak se skrasi u osamljenoj planinskoj kući na periferiji Odaware u središnjem Japanu. Inače, ta kuća pripada slavnom umjetniku Tomohiku Amadi koji iz zdravstvenih razloga tu trenutno ne živi. Ubrzo na tavanu pronalazi tajanstvenu sliku koja nosi naslov romana, a njegov noćni mir počne ometati isto takvo misteriozno zvono koje se čuje iz šume iza kuće. Nije oslobođen ni društva, pa tako započinje valjda se može reći prijateljstvo s karizmatičnim bogatašem sa susjednog imanja, a kad se počne pojavljivati i netko jako pristojan i uljudan iz svijeta duhova nazivajući se Idejom, radnja će se početi petljati. Apsurd na apsurd, ništa neobično kad znamo tko piše.

Ondje gdje Murakami nikada ne zakaže jest miješanje zbilje i natprirodnog. I ovog puta, kako idemo sve dublje u radnju, te se granice lagano pomiču i brišu. Upravo je to i jedna od tema kojima se bavi:

Recenzija knjige: Ubojstvo Komendatora


Ponekad je u životu jako teško odrediti granicu između stvarnosti i fantastike. Čini se da se ta granica stalno pomiče. Kao da se granica koja razdvaja dvije države, jednu stvarnu i drugu nestvarnu, mijenja iz dana u dan. Moramo mnogo pozornije pratiti te promjene, inače jednoga dana nećemo znati na kojoj smo strani.

No ono zbog čega mu se uvijek vraćamo i zbog čega mu vjerujemo, zbog čega nam situacije i likovi kojih se naprosto nemoguće dosjetiti djeluju uvjerljivo jest ta njegova sposobnost da nikada ništa ne ostavi nerazjašnjeno i to što sve putem ili na kraju prebaci u dimenziju koja nam je poznata, gdje se ipak sve „njegovo nestvarno“ i „naše stvarno“ jedinstveno upotpunjuju i gdje sve ima smisla.

Istina je i međutim da rečenice kakve on zna stvoriti nećemo naći nigdje drugdje. Izdvojene same za sebe, djeluju urnebesno: To da Ideju netko pozove na večeru jako rijetko se događa. I isto tako, rečenice kakve on stvara čini nam se možemo pronaći u osnovnoškolskim sastavima. Kako su se spojile takva jedinstvena maštovitost i zbunjujuća jednostavnost? Kako god da jesu, dobro da jesu. Jer, njegova fantastika zabavlja, a njegova jednostavnost nije priprostost, i ona smiruje i opušta. Možda na trenutke djeluje pretjerano, možda na trenutke djeluje i banalno, usiljeno pristojno, kao da se ruga. Možda ima nešto i od kulture u svemu tome, no nije ni bitno, jer bez obzira na sve, ta jednostavnost paše u cjelini uz njegovo ime i njegova djela, koliko god zapravo paradoksalno složeni bili. Kod njega nema teških i nerazumljivih poredbi, nema gomilanja pametnih i „velikih“ riječi, sve djeluje toliko normalno, stilski govoreći, ali tek kad gledamo cjelinu ili se nekim dijelovima posvetimo, citatima vratimo, ispišemo ih ili ponovno polako pročitamo, vidimo svu mudrost i veličinu u nečemu tako naoko običnome i već poznatome. Nitko to ne zna raditi kao on.

Ljudi jako puno energije posvećuju razmišljanjima o svemu i svačemu. Jednostavno ne znaju drugačije. A da bismo uopće znali kako će se određene stvari odvijati, trebamo biti dovoljno strpljivi – jer jedino vrijeme donosi rješenja.

Konkretno kvaliteta ovog djela jest u personificiranju apstraktnih pojmova, osjećaja, ideja i, sasvim originalno, stilskih figura. Njegove dvostruke metafore podsjećaju na mrak u našim srcima, na stvari koje nisu jednoznačne, koje imaju dva suprotna lica, možda jedno za nas a jedno za drugoga, možda oba za nas, možda jedno za srce a jedno za um. Tko će ga znati. Dvostruke metafore puka su istina koja se ne može sakriti. One su pokušaj da se imenuje neizrecivo, neobjašnjivo, ono što je nevoljko u nama, u što nismo sigurni i u što ne možemo uprti prstom. One pokoravaju naše misli, proždiru ih i postaju jače. U poznatome (nama) uvijek se može otkriti nešto novo, protumačiti staro i poznato u novim okolnostima na drugačiji način. Dvostruke metafore ono su stvarno i nestvarno u sinergiji i kobnoj kombinaciji, čemu ne znamo ni početak ni kraj ni mjesto, ali definitivno osjećamo.

Na sedamsto strana dotiče se toliko toga da zbilja treba promisliti, koliko god se sve činilo jednostavno, toliko je krajnje složeno, duboko, mračno, puno mogućnosti i varijacija na temu. Često se postavlja pitanje stvarnosti, što je stvarno a što ne, kao i pitanje vlastite volje naspram (vlastitih nametnutih) misli i snova. Što je sloboda i dokle ide, što je kontrola? Pri odgovaranju na ova pitanja poprilično je hrabar, i riskira mnogo. Ovakav način interpretacije u mnogim bi drugim rukama, uvjerena sam, pošao po zlu, no Murakami vjeruje svom procesu. Iskren je, nepristran i kao da je i sam kritičan prema vlastitim idejama, no upravo zbog toga dobiva našu naklonost. Zna i da ima naše povjerenje i strpljenje, i na kraju nas opet nakon dugog i vijugavog putovanja koje nam je priuštio i u kojem se čak i zabavno izgubiti, vrati kući, mirne i sretne.

Recenzija knjige: Ubojstvo Komendatora


Nailazila sam na komentare da se puno ponavlja, da sam sebe kopira. No ne bih se složila s tim nimalo, ako išta, poznato i već viđeno u ovakvom slučaju može samo goditi. Njegove glazbene reference i ugođaji, njegova kuhinja, njegovo spuštanje u jamu nije ništa doli umirujuće. I to je jedna od njegovih najboljih vrlina – izrazito je dobro i ugodno društvo. Njegovo pisanje opušta, čini da se osjećamo dobro. Njegov je tempo lagan i bez žurbe, možemo ga čitati bez da se umorimo kao što i on može pisati bez da nam dosadi nezamislivo dugo, ali uvijek jednako dobro, bez oštećenja kvalitete. Njegova je proza razigrana, neometana, topla. Pričljiv je i to nam paše, kao i činjenica da uvijek ispuni retke smirenim mudrostima i tihim dubinama. Pozitivan je i unatoč životnim patnjama, vjeruje u dobro, potiče na dobro, ali isto tako ima nepresušno razumijevanje za sve misaona iscrpljivanja i osjećajne vrtloge.

Naravno, bio sam svjestan da se dvoje ljudi mogu još više približiti ili posve razići. Ljudski osjećaji vladaju navikama, zdravim razumom i mnogočime drugim. Jer, i osjećaji imaju krila, i kad to požele, mogu odletjeti kao god žele. Baš kao što ptice selice ne znaju za granice između država. Naravno, sve su to bila uopćena razmišljanja, ali ja jednostavno nisam mogao shvatiti i razumjeti svoj vlastiti slučaj – da žena koja se zove Yuzu više ne voli ovog muškarca, to jest mene, nego je odlučila voljeti nekog drugog. Sve to činilo mi se apsolutno i užasno ružnim i surovim. U meni nije postojala ljutnja (ili sam barem tako vjerovao). Zapravo, na što sam se to trebao ljutiti? Ono što sam osjećao bile su potpuna omamljenost i otupjelost. Onaj osjećaj otupjelosti na koji srce ubrzo reagira želeći što prije ublažiti jezivu bol koja se javlja kad za nekim čeznete, a ta osoba vas odbija. Svojevrsni anestetik za dušu.

Iako ovdje posebice naglašava i iako se i mi slažemo s tim da nitko od nas nije savršen niti dovršen, da se svi uvijek razvijamo i da nikad zapravo ni nismo dovršeni, jedan od najboljih osjećaja s njegovim pričama je taj da upravo jesu dovršene, jasne i gotove. Nakon što zatvorimo knjigu, nema upitnika nad glavom, ne ostajemo zbunjeni, i u svijetu gdje gotovo ništa nije sigurno i razjašnjeno, dobro je imati nekoga ili nešto što je.

I još nekoliko neodoljivih podsjećanja na serije i filmove – ako ste voljeli Stranger Things, Dark ili Parazit, pročitajte Ubojstvo Komendatora.

Uz ovaj naslov potražite i ostale koji su dospjeli među naše NAJBOLJE KNJIGE.

Ocjena: 10/10

Similar Posts