Pročitali smo knjigu koju je napisao Édouard Louis, Tko je ubio mog oca. Našu recenziju knjige Tko je ubio mog oca pročitajte u članku.

Autor: Édouard Louis

Izdavač: Naklada OceanMore d.o.o., 2020.

IG@knjigolubac

Opet sam se našla u zaostatku, i opet sam unatoč tome odlučila upasti na zabavu sa zakašnjenjem, nadajući se da ću uspjeti uhvatiti ritam. Vjerujem da je i početak bio jednako dojmljiv, no i kraj može funkcionirati zasebno sasvim u redu. Obavila sam istraživanja koja sam morala, uzela knjigu u ruke i dozvolila si vidjeti tko je taj famozni  Édouard Louis i što sve može.

Za one kojima je poput mene trebala pozadina, navest ću samo nekoliko najosnovnijih stvari. Édouard Louis, rođen 1992. kao Eddy Bellegueule, mladi je francuski, angažirani i kontroverzni književnik. Siromaštvo, nasilje i alkoholizam činili su njegovo djetinjstvo, a to su ujedno i glavne teme njegovih djela. Raskrstimo s Eddyjem (2014.) prvi je njegov roman i doživio je oduševljenje kritike zbog moćne i kvalitetne proze, ali i neviđenu medijsku pozornost zbog načina prikazivanja radničke klase i vlastite obitelji. Slijedi roman Povijest nasilja (2016.) u kojemu i dalje nastavlja s istim temama u jednako kontroverznom stilu, te Tko je ubio mog oca (2018.) kojim zaokružuje ovu neimenovanu trilogiju.

Ovaj treći dio ne obiluje tolikim detaljima piščeve autobiografije kao prva dva, mada ih ima poprilično za ovako malu knjigu, već je opisan, kroz njegove pak oči, život njegova oca. Oni koji su čitali prethodne knjige sigurno imaju jasniju sliku oca, autora, i cijele obitelji. No i samostalno, ovaj kratak ali emocijama i težinom nabijen roman pruža sve kako bi se ista slika stvorila i bez predznanja.

“…a ja mislim kako se pretvaraš da mrziš sreću ne bi li sebe uvjerio da, ako tvoj život izgleda nesretan, da si ga ti takvim izabrao, kao da si htio povjerovati da upravljaš vlastitom nesrećom, kao da si želio stvoriti dojam da, ako je tvoj život pretežak, da si to sam želio, zbog gađenja prema zadovoljstvu, zbog preziranja radosti.”

U pitanju je kompleksna i slojevita figura oca čiji život nije bio lagan, no čije on živote također nije olakšavao. U središtu je ipak odnos oca i sina, našeg autora, mada se ovlaš dotiče i odnosa s drugim članovima obitelji.

Podjednako su zastupljene dvije razine jedne priče, društvena i emocionalna. Društvena se dotiče prerano uništenog života piščeva oca, a razlog tome nalazi se u odgovoru na retoričko pitanje iz naslova. Pisac nas polako upoznaje s posljedicama teškog radničkog života, da bi se kulminacija dogodila na samom kraju kad oštro i sa sigurnošću ustanovljuje političko i klasno nasilje kojem su (u Francuskoj) izloženi nepovlašteni, marginalizirani i potlačeni. Autor precizno, odrješito i odlučno proziva sve vlade koje su mnogima, uključujući i njegovom ocu, postupno oduzimale radnička ali i ljudska prava, dovodeći ih do nemogućih izbora i egzistencijalnog ruba. Nakon što je ocu jednog dana u tvornici pao teret na leđa smrskavši mu ih, i ostavivši ga u nepokretnom stanju sljedećih nekoliko godina, otac nije mogao raditi. Međutim, Nicolas Sarkozy vodi kampanju protiv onih koje naziva „korisnicima pomoći“, za koje kaže da kradu novac od francuskog društva jer ne rade. (…) Dao ti je do znanja da si, ako ne radiš, suvišan na svijetu, lopov, prekobrojan, beskorisna usta, rekla bi Simone de Beauvoir. On te ne poznaje. On nema pravo to misliti, ne poznaje te. Ta vrsta poniženja koje dolazi od vladajućih još ti više savija leđa. Nakon nekoliko godina uspio se pokrenuti, no zdravlje mu je i dalje bilo u jako teškom stanju. No tada je država zahtijevala da radi, nametnula mu je posao, i to za njega težak fizički posao zbog kojeg bi, da ga nije prihvatio, izgubio socijalnu pomoć. Zanimljivo, ista je ta država, točnije Emmanuel Macron, oduzeo pet eura na mjesec od socijalne pomoći koja najsiromašnijima u Francuskoj omogućuje osnovne stvari potrebne za život odnosno preživljavanje, a istovremeno je smanjio porez za najbogatije Francuze. Ako vas politika i ne dotiče ili ne zanima, baš poput mene, ovdje nema ništa nezanimljivo ni nejasno. Ne možete proći ravnodušno pokraj ovakvih činjenica, ne mogu vas ne natjerati na razmišljanje. Društvena nejednakost zastrašujuća je i nemilosrdna… i nažalost i dalje nepremostiva. Možda neki odvažni glasovi uspiju viknuti jače.

Recenzija knjige: Tko je ubio mog oca
A osim toga, u danima koji su samo malo iza nas, ova se knjiga idealno uklopila. Nije riječ samo o klasnoj neravnopravnosti. Dapače, knjiga započinje riječju koju nažalost spomenutih dana slušamo više nego bismo trebali – rasizmom. Uz to što Louis postavlja dobra pitanja, daje i dobre definicije, odredivši rasizam kao izloženost određenih populacija preranoj smrti. I ova definicija, kako dalje pojašnjava, ne vrijedi samo za rasu, nego i za spol, naročito u pogledu muške dominacije, zatim za mržnju prema homoseksualcima (kojoj je i sam svjedočio) i transseksualnim osobama, dakle svima koji se nalaze na udaru društvenog i političkog ugnjetavanja. Promatrajući s ove strane, knjiga je iznimno važna i moćna, a autoru zbilja svaka čast što je glas svih nas koji smo na ispravnoj strani.

Emocionalna strana priče proteže se kroz intimnu pripovijest o odnosu oca i sina. Već sam malo poviše natuknula da je riječ o složenim likovima koji se ne mogu okarakterizirati jednostrano. Ne znam u kojoj mjeri su zastupljene boli, mržnja i zamjeranje u prethodnim romanima, to ću sigurno provjeriti. Ima ih i ovdje, i jako su upečatljive, no ipak od početka između redaka stalno nagoviješta prihvaćanje i opraštanje.

“Znao sam da te volim, ali osjećao sam potrebu da drugima kažem da te mrzim. Zašto?”

“Je li normalno da se stidimo voljeti?”

“Kad si previše popio, spustio bi pogled i govorio mi da me ipak voliš, da ne razumiješ zašto inače znaš biti tako nasilan. Plakao si, priznajući mi da ne znaš kako protumačiti silovitost koja te obuzme, zbog koje kažeš stvari i odmah poslije požališ. Bio si jednako žrtva nasilja koje si proizvodio kao i onoga koje si trpio.”

U kratkim crtama probranih slika iz prošlosti opisani su detalji kojih, kad se malo bolje razmisli, i ne treba biti više. I da je deset puta više strana ispisano, i dalje ne bismo dobili samo jedan jednoznačan i precizan zaključak koji bi se izvukao iz ovog odnosa. Osobnosti su nešto najkrhkije i najsloženije što postoji, i često smo i sami sebi proturječni. U jednom trenu otac i sin jedu bombone i iz sveg glasa pjevaju pjesme Céline Dion, a malo poslije toga u kafiću pred svima otac izgovara riječi o sinu koje ne mogu ništa drugo osim duboko boljeti.

Obje se razine, i emocionalna i društvena, jako lijepo nadopunjuju, a kratkoća knjige omogućuje da je pročitate u jednom sjedenju, u jednom dahu, i da se time stvori snažniji dojam. Stvorit će se svakako, i razmišljati ćete o ovim temama, i željeti napraviti s vaše strane sve što možete. Stilski je snažna jednako, pisana u sve zastupljenijem (prvom i) drugom licu jednine, koje djeluje izravno i osobno, naglašavajući gotovo nadljudsku moć pripovjedača u odnosu na osobu kojoj se obraća.

Ovo je jedna od rijetkih knjiga za koje je više vremena trebalo da napišem recenziju nego što mi ga je trebalo da je pročitam. Isto se odnosi i na promišljanja i moguća djelovanja. I na kraju, i ukratko, važna knjiga, i izniman pisac!

Uz ovaj naslov potražite i ostale koji su dospjeli među naše NAJBOLJE KNJIGE.