Pročitali smo debitantski roman Celeste Ng, proglašen Amazonovom knjigom godine 2014., o obitelji s problemima i tragedijom koja će biti njihova propast ili njihov spas, Sve što vam nikad nisam rekla. Našu recenziju knjige Sve što vam nikad nisam rekla pročitajte u članku.

Autor: Celeste Ng

Izdavač: Mozaik knjiga Zagreb, 2019.

Facebook: Pročitala Dubravka Š.

Celeste Ng (1980.) američka je književnica čiji je prvi roman Sve što vam nikad nisam rekla proglašen Amazonovom knjigom godine 2014., a kratka priča Girl, at Play nagrađena je sa Pushcart Prize. U Hrvatskoj je poznata po svojem drugom romanu Mali požari posvuda (hrvatsko izdanje Mozaik knjiga 2018.) koji je proglašen najboljim romanom 2017. po izboru korisnika Goodreadsa. Tijekom 2020. očekuje se početak prikazivanja mini-serije koja se snima prema romanu Mali požari posvuda.

Roman Sve što vam nikad nisam rekla počinje rečenicama: „Lydia je mrtva. Ali oni to još ne znaju.“

„Oni“ su obitelj šesnaestogodišnje Lydie Lee – majka Marilyn, otac James, stariji brat Nathan te mlađa sestra Hanah, roman je bolna i gorka priča o jednoj naizgled savršenoj obitelji. U potrazi za odgovorima što se i zašto dogodilo miljenici obitelji Lydiji otvorit će se stare rane, pasti maske te iz temelja promijeniti obiteljski odnosi.

Roman sam pročitala u jednom dahu, nisam ga mogla pustiti iz ruku. Celeste Ng dotakla se mnogih tema – rasnih i spolnih predrasuda, posljedica koje projekcije roditeljskih neostvarenih snova imaju na djecu, odnosa unutar obitelji, te napisala sjajan roman, bolji od Malih požara posvuda, iako je to možda stoga što u većini tema možemo pronaći sebe ili nama poznate osobe ili obitelji.

Većina radnje odvija se tijekom proljeća i ljeta 1977. godine, ne bez razloga. Naime, James je Kinez rođen u Americi, 1938. pruža mu se prilika za školovanjem koju će on u potpunosti iskoristiti, ali rasne predrasude teško se i sporo mijenjaju. Marilyn je 1955. godine sanjala o karijeri liječnice, o pozivu još uvijek rezerviranom za muškarce. Veza Jamesa i Marilyn nije uobičajena, njihova ljubav i brak podložni su kušnji, kriza kroz koju su prošli desetak godina prije Lydijine smrti zauvijek je obilježila obitelj.

Put u pakao popločan je dobrim namjerama, kaže se i zaista je tako. Mnogi roditelji poduzimaju sve kako bi djeci osigurali sretnu budućnost, ali često djeci žele ono što sami nisu uspjeli ostvariti – uklopljenost u društvo, školovanje, vrhunske sportske i/ili umjetničke rezultate. Nije upitno podudaraju li se želje djece i roditelja, odrasli podrazumijevaju kako djeca imaju iste snove.

Ali što se događa kad dijete shvati da ne može, da ne želi živjeti roditeljske snove, kad sin poduzetnika/ice želi biti umjetnik, kći vrhunskog sportaša/ice nije niti prosječna sportašica, što tada? Djeca različito reagiraju, neka ustraju u ostvarenju vlastitih snova pod cijenu izopćenja iz obitelji, druga poslušno ispunjavaju roditeljske želje, ali nakon osamostaljenja okreću novi list, treća posrću pod teretom očekivanja, lome se, njihove sudbine su različite.

Spoznaja kako smo razočarali roditelje izuzetno je bolna. Čitamo kako se negdje u bijelom svijetu potiče izvrsnost djece na svim (ne)zamislivim područjima, ali da li znate koliko sve mlađe djece u Hrvatskoj završava na psihijatriji? Puno i sve više, redom iz dobrih obitelji, izvrsni učenici zahtjevnih škola, pritisak i dalje raste. Da li je pritisak raspoređen na svu djecu iste obitelji, da li ostala djeca uspješno i dobrovoljno ispunjavaju roditeljske želje ili su već „prekrižena“ pa su nade usmjerene samo na jedno dijete, ovdje se otvaraju mnoga pitanja.

Koliko roditelji zaista poznaju svu svoju djecu, što znaju o njihovim željama i sklonostima, o tome na što su spremni i za što sposobni? Još pitanja. U dijelu kad se počnete pitati koliko zaista znate o svojoj djeci ovaj me roman podsjetio na roman H. Cobena Ne puštaj me (Algoritam, 2010.), davno sam ga čitala i još se pitam koliko zaista poznajem vlastitu djecu.

Svakako pročitajte roman Sve što vam nikada nisam rekla, razgovarajte o romanu s članovima obitelji, prijateljima bez obzira imate li djece i koliko su stara, razmislite o sebi, svojim roditeljima, svojoj djeci.

CITAT:

Znala je za čime čeznu njezini roditelji, a da oni to nikad nisu spomenuli, i željela je da budu sretni.

Jednom u muzeju, dok se Nath durio zbog propuštenog filma o zvijezdama, ugledala je grumen jantara u kojem je bila zarobljena muha. – To je staro četiri milijuna godina – šapnula je Marilyn ovijajući ruke oko kćeri s leđa. Lydia je netremice promatrala, dok ih Nath na kraju nije obje odvukao dalje. Sad se sjetila te krhke muhe u jezercu smole. Možda je mislila da je med. Možda ga uopće nije vidjela. Kad je shvatila svoju pogrešku, već je bilo prekasno. Zamahnula je krilima i utopila se.

Tog davnog dana, sjedeći na onom istom molu, već je počela osjećati koliko će teško biti naslijediti roditeljske snove. Koliko će zaglušujuće biti toliko voljen.