Recenzija knjige: Sestrinska zvona

Recenzija knjige: Sestrinska zvona

Pročitali smo knjigu koju je napisao Lars Mytting, Sestrinska zvona (Hekne #1). Našu recenziju knjige Sestrinska zvona (Hekne #1) pročitajte u članku.

Autor: Lars Mytting
Izdavač: HENA COM d.o.o., 2021.

IG: @what.the.muggle

„Iz dana u dan zamišljala se na različitim mjestima, znala je samo da nešto traži, i da to što traži nije ovdje, nikada to nije zamišljala ovdje u selu. Svaki dan koji bi odmicao prema večeri za nju je bio izgubljen jer se nikada ništa novo nije zbivalo. Svake večeri, prije no što bi usnula, u glavi bi joj se nataložio još jedan mali gram tuge, i znala je da će je ti grami za nekoliko godina preobraziti u djevojku kao i sve druge – prerano ugojenu i ostarjelu.“

„Sestrinska zvona“ Larsa Myttinga nešto su toliko lijepo, jedinstveno, posebno, očaravajuće, tužno, nezaboravno. I to na nekoliko razina.

Prvo, sadržajno. Kraj je 19. stoljeća, točnije 1880., i nalazimo se u zabačenom, teško dostupnom norveškom selu Butangenu. Uvodna priča toliko je snažna i dojmljiva, toliko teška a lijepa. Halfrid i Gunhild Hekne (moramo pisati sva imena jer ima dio čarolije i u njima) sijamske su blizanke koje nisu dugo poživjele, ali su svojom neraskidivom povezanošću, ljubavlju i predivnom tapiserijom ostale zapamćene, i zapravo uvijek prisutne. Za to je bilo potrebno malo narodnih predaja i vjerovanja, ali i očeva zahvalnost zbog koje je stvorio dva sve samo ne obična crkvena zvona. Ona su stoljećima zvonila nad starom srednjovjekovnom crkvom na drvenim stupcima zvanoj stavkirke, i to često sama, ponekad na prvu neobjašnjivo, no na kraju ipak uvijek s razlogom. Cijela priča oko zvona određuje ton i glas koji će nas i dalje pratiti kroz roman, koji uvijek uključuju težinu života, povezanost sudbina, snagu ljubavi, teret tuge, bol čežnje i čaroliju vjere.

„Neprestano je grozničavo promišljala o svemu, misli kao da su joj trčale pred nosom.“

Mlada Astrid Hekne željna je drugačijeg života, svjesna svojih mogućnosti koje se ne mogu iskoristiti u izoliranom, siromašnom i hladnom Butangenu gdje se još uvijek vjeruje u zle duhove i zlo znamenje. No dvojica muškaraca mogli bi joj biti oslonac i put u naprednije, suvremenije društvo. Prvi je mladi svećenik tj. pastor Kai Schweigaard koji dobronamjerno želi pomoći mještanima i povesti ih u novi svijet. Ono što smatra najnužnijim je nova crkva, budući da se u staroj, spomenutoj drvenoj crkvi upravo jedna starica smrznula od hladnoće. Želi sagraditi veću, ugodniju i topliju crkvu. Uz to, budući da Astrid radi kao pomoćnica na župnom dvoru, između njih dvoje počinju se nazirati osjećaji no oni ostaju neizgovoreni. Unatoč otporu seljana, pastor uspije dogovoriti izgradnju nove crkve, no da bi se ona uopće financirala, stara se mora srušiti jer je nekolicina uglednih njemačkih arhitekata žele premjestiti u Dresden, odajući počast takvoj posebnoj i prekrasnoj gradnji.

Na scenu stupa muškarac broj dva, mladi Nijemac Gerhard Schönauer, koji dolazi u Butangen napraviti detaljne crteže crkve prije nego je sruše. Na dolazak stranca svi po starim običajima negoduju, svi osim – Astrid. Osjećaji se, malo konkretniji, naziru i ovdje. Međutim, Astrid se u jednome slaže sa seljanima, a to je da se zvona, koja su u ovim novim okolnostima svojim natprirodnim zvukovima oglasila opasnost i kao i da sama poručuju da se žele biti uklonjena, ne smiju dirati. Kao potomkinja najstarije obitelji osjeća se i odgovornom za zvona da ostanu u svojoj rodnoj sredini. No spletom okolnosti, nemilosti i nepromjenjivosti, radnja će krenuti svojim nezamislivim putevima…

Recenzija knjige: Sestrinska zvona


Vjerujem da je i sama radnja dovoljno privlačna, jer zbilja riječ je o sjajno osmišljenoj priči. No stilski, također od samog početka, vjerujte da ćete biti privučeni i zadržani načinom pisanja. Bez obzira piše li o smrznutoj zemlji i mrazu, ili lokalnim legendama, ili arhitekturi starih građevina, ili pojedinačnim bolima i borbama svakog lika, ovaj čovjek radi to jednako dobro i primamljivo.

„Sljedeći će mjeseci teško pasti župljanima. Stižu beskrajni, mračni dani, kada se ništa dobro ne događa, samo ih hladnoća kljuca tamo gdje su najslabiji. U čežnji, gladi i dubokoj promrzlosti.“

„Evo ga opet, surova stvarnost. Kad god bi iskovao dobar plan, pojavile bi se studen ili siromaštvo i podmetnule mu klipove pod noge. Kao da ga neprestano prati neki sumnjičav stvor koji čačka zube i izruguje se svim njegovim zamislima.“

„Strah je prodirao sa svih strana. Poput udaljene jeke koju isprva nije htjela čuti, ali koja je zvonila stalno iznova dok nije priznala da je tu, svaki put sve snažnija i bliža, poput jeke stare bronce, poput tutnjave kada se na proljeće otapa led, poput kotrljanja kamenčića pred velikim odronom. Strah se nastanio u njoj i jasno joj dao do znanja da planira ostati tu sve do poroda, i da će odsad sve zatrovati, ovladati zrakom koji udiše, i da će pronalaziti u hrani i u vodi, u mirisu krvi i pogledu na križ.“

I zadnje naravno, cjelokupni dojam, gdje se miješaju povijest i činjenice koje nas doista zanimaju i zbog kojih ćete guglati stavkirke, kao i sudbine često okrutne i nesretne, koje nama čitateljima neće donijeti olakšanje i mir, ali ćemo ih moći razumjeti, jer – takav je život. I dašak starine koja nam unatoč tome nije daleka, te čarobno, pomalo nadnaravno, ali nikad nevjerojatno – itekako u sve možemo i želimo vjerovati. Sve to tvori uistinu jedinstveno djelo zbog kojeg moramo biti zahvalni piscu (i nadati se da ta planirana trilogija neće dugo čekati, jer kraj nipošto nije kraj i radnja ide dalje), nakladnicima što su izabrali i donijeli nam ovo djelo te prevoditeljici Sandri Ljubas kojoj zadatak sigurno nije bio lak, ali se čitajući točno osjeti kako je napravila sve da nam prenese najbliže moguće originalni dojam. I bravo za naslov, engleski prijevod u njemu otkriva pola radnje. Svakako, očaravajuće, zadivljujuće, dirljivo, pametno djelo, i jedva jedva čekamo nastavak.

Uz ovaj naslov potražite i ostale koji su dospjeli među naše NAJBOLJE KNJIGE.

Ocjena: 10/10

Similar Posts