Recenzija knjige: Rujanska kupačica

Recenzija knjige: Rujanska kupačica

Pročitali smo knjigu koju je napisala Mirjana Dugandžija, Rujanska kupačica. Našu recenziju knjige Rujanska kupačica pročitajte u članku.

Autor: Mirjana Dugandžija
Izdavač: Naklada OceanMore d.o.o., 2020.

IG: @what.the.muggle

„Ne, ne, sve je u redu.“

„Sami završetak, kraj tog događaja, zauvijek se gubi sjećanju, kako to često biva u danima i s događajima koje nikad nećemo zaboraviti. Koji nam cijeli život, neočekivani, u blago popodne i odavno bezopasni, iskrsavaju u sjećanju. Jer događaj je bezopasan, ali sjećanje je bez kraja i konca.“

Mnoštvo ženskih likova kroz jedanaest kratkih priča nalazi se na socijalnom, psihološkom i emocionalnom rubu, no ne daju se. U tome leži snaga i posebnost redom svih priča. Iako je pozadina koja se vidi iza svake od njih ispunjena traumom, teškim okolnostima ili društveno neprihvatljivim osobnostima, njihovi glasovi nisu tihi niti slomljeni.

Mirjana Dugandžija hrvatska je spistaljica i novinarka, rodom iz Požege. Ovo joj je treća knjiga, a prethodile su „Indijančeva noć“ i „Nekoliko dana kolovoza.“

U žanru kratke priče nije se nimalo lako snalaziti niti ga je lako pisati, iako se vjerojatno većini čini suprotno. Ovo dakle vrijedi i za čitatelja i autora. Čitatelj mora njegovati vještine koncentracije, a autor smislene sažetosti. Premda nije ni moj prvi izbor, kratke priče, ako su dobro napisane, mogu imati nevjerojatnu snagu, jer je zbijena u malome, i ostaviti trajno dobar dojam. Ove su srećom iznimno kvalitetno napisane, a tematski intrigantne. Događaju se svakakve stvari – traume, preljubi, unutarnji sukobi, nesretna i ružna djetinjstva, napuštanja, depresija, seks u troje, ljubav s mlađim muškarcem…

Ali junakinje nisu slomljene, sve je u redu.

„…taj čudni umor u zadnje vrijeme, tijelo nervozno, nestrpljivo, a malaksalo.“

„Noge je odavno bole, a sad joj je i cijelo tijelo zahvatio umor. Ne, ne. Umor je ugodan osjećaj, dovoljan mu je naslonjač i knjiga, a njezino je tijelo bez snage, a nemirno.“

Recenzija knjige: Rujanska kupačica


Ta žilavost koja je pomiješana s prečesto nezdravim nošenjem s težinom života nije nešto što je ljudima strano. Iz priče u priču, prepoznavat ćete se. Žene pogotovo.

U svakoj priči jedna je ili više glavnih junakinja, no bez iznimke sve su žene. Ponekad (prvi dio priča) su ispričane u prvom licu, a ponekad u trećem. S kratkim pričama često kao da upadamo nenajavljeno u tuđi život, u odabrani trenutak u kojem se moramo snaći, s likovima i situacijama, jer nam je prošlost nepoznata. I taman dok se uhodamo, ide nova priča. To je potencijalno problematično u gotovo svakoj zbirci, pogotovo kad se čitaju bez namjernih pauza. No ovdje se točno osjeti autoričina promišljenost i pažljivost, jer tog dojma upadanja i iskakanja govoto da i nema. Riječ je također o pisanju oslobođenog tabua i srama. Riječi koje čitamo istovremeno su oštre, provokativne, surove, indirektno erotične, ali isto tako nježne, suosjećajne, životne. Autoricu doživljavam kao čvrstu, razumnu, predanu, neustrašivu a jednostavnu ženu. Takve su otprilike i junakinje – žestoke su ali i krhke, sigurne ali i same, emocionalno rastrojene ali nikad slomljene. Nerijetko se nalaze u autoričinoj rodnoj Slavoniji koja je, unatoč svojoj prirodnoj bajkovitosti, puna nesreće, siromaštva, tuge, uništenih života, groznih obiteljskih priča koje se prenose generacijama.

„O, mali grade! Ti pružaš svojim stanovnicima slasti što ih nijedan pariški bulevar ni kazalište ne mogu, šuškanje nad šalicama kave, zgražanje nad sladoledom, u sumrak.“

„Ali oružje nije opasno, opasni su ljudi.“

Ove priče nije lako čitati. Iako se mogu pročitati u jednom dahu, preporučam da se ipak napravi nekoliko predaha, mislim da će u glavi biti bistrije. U svakoj se rečenici vidi stilska marljivost i perfekcionizam, a u svakoj priči složenost. Stoga knjiga traži, ali i zaslužuje, posvećenog čitatelja koji neće imati izbora nego zapamtiti je.

„Moja mi se bolest činila sasvim zdravom. Bilo je toliko stvari koje sam željela zaboraviti! A i bila sam dijete nesanice. Podočnjaka i bijelih obraza. Nejasne životne krivnje. Sramne nemoći, straha pred noći i pred danom poslije takve noći.“

„ – Tek ćeš sad vidjeti kako ćeš biti umorna – zgrabi me za vrat, ali bilo je previše svjetla u tim očima da bih se uplašila.“

Ocjena: 08/10

Similar Posts