Pročitali smo knjigu koju je napisala Daphne du Maurier, Rebecca. Našu recenziju knjige Rebecca pročitajte u članku.

Autor: Daphne du Maurier

Izdavač: Mozaik knjiga d.o.o., 2020.

IG: @tonkicapalonkicacitalica
GRhttps://www.goodreads.com/user/show/21285672-tonkica

Mlada i neiskusna djevojka, plaćena prijateljica starijoj dami, odmaraju u Monte Carlu. U hotelu susreću, u kuloarima jako poznatog, bogatog, zgodnog (skoro pa savršenog) udovca Maxima de Wintera koji u desetak dana druženja s našom protagonistkinjom odluči zaprositi ju i odvesti na svoje još poznatije imanje Manderley. De Winter, duplo stariji od nje, obrazovaniji, odgajan oduvijek u raskoši i bogatstvu njoj se toliko svidi da ona slijepo zaljubljena u ikonu pristane i postaje mu suprugom. Medeni mjesec (doslovno) prođe u jednoj divnoj izmaglici novopečenih mladenaca, koja se raspline za našu prestrašenu djevojku čim kroči na imanje. Jer gospođa de Winter je još uvijek ovdje. Rebbeca, Maxova prva supruga, još je duhom sveprisutna.

Kako bih sama sebi „pomogla“ kod doživljaja čitanja ovog klasika, morala sam se prisjetiti da je pisan 1938. godine. Opsežnost se primjećuje pri samom pogledu na knjigu, tako da sam se odmah pomirlila da će ovdje beskrajni i detaljni opisi biti u većini. Nisam se prevarila iako mi je uvođenje u bit radnje na više od 70% knjige kao uvod, ipak bilo previše. Spisateljica je pokazala kako zna pripovijedati, kako joj riječi i rečenice nisu strane jer što god da je prikazivala to se moglo skoro pa opipati te me zato rasplet uguran u zadnjih pedeset stranica knjige razočarao. Kada se započne putovanje s bezimenom naratoricom, raskošno i detaljno, definitivno smo mogli tako i završiti. Jer jednom kada smo krenuli, dodatnih stotinjak stranica nam neće biti previše pošto smo se već uljuljuškali u tempo s kojim smo se nadali i završiti. No, kraj je ovdje bio galopirajući, pretrpan i zbrzan da na mi je na žalost kvario cjelokupan dojam.

Zatvorivši zadnju stranicu krenula sam u razmišljanje o cijeloj radnji, likovima, ambijentu, kako bih se pripremila za čitateljski klub. Možda da nisam išla u tom smjeru, u detalje, vjerujem da bi mi knjiga bila za nijansu bolja. Ovako sam si osvijestila iritantnu mladu djevojku koja se ponašala kao tinejdžerica, zagrizavši prevelik zalogaj i sada se koprca u svojim depresivnim i samouništavajućim razmišljanjima bez temelja. Da pojednostavim, išla mi je na živce (shvaćam cijelu njezinu situaciju i godine, ali svejedno). Kako bih mogla o njoj pričati, trebalo mi je njezino ime jer ipak je bila glavni lik, no iznenadila sam se kada sam shvatila da joj ga spisateljica nije nadjenula. Odlična simbolika i važnost u cijeloj priči je ovaj rijedak detalj. Njezin suprug bez i jedne poveznice sa svojom premladom i prestrašenom suprugom, komunicira jednostavnim, hladnim i bezosjećajnim rečenicama, što ne pomaže njihovoj novonastaloj situaciji ni na trenutak. Njihov površni odnos pun formalnosti je u svakom slučaju čudan, a postaje još nevjerojatniji kada shvatimo da je u biti preminula Rebecca najjači lik u cijeloj knjizi iako je nema u njihovoj priči više od godine dana.

Recenzija knjige: Rebecca

Upoznavajući novopečeni „zaljubljeni“ par, sablasnu atmosferu spisateljica gradi uz pomoć naravno Rebecce i prisjećanje na njezin život, ali i kućne pomoćnice koja je sve samo ne sretna što ima novu gospodaricu imanja. Kako nam „bezimena“ priča sa svojeg stajališta, u prvom licu, svaki njezin osjećaj je puno autentičniji i doživljavamo ga kao istinitog i stvarnog. Njezinim očima i razmišljanjem ova knjiga plovi žanrom krimića i ljubavnog romana uokvirenih gotičkom atmosferom. Za doba kada je roman nastao, a i dan danas, teško ga se svrstava u jedan određeni žanr i to mu daje jednu posebnost.

Bez obzira na vrijeme nastajanja romana i njegov stilski izričaj osjećaj iščekivanja, nelagode, mističnosti, sablasnosti i iznenađenja pratio me cijelim putem. Ne mogu reći da mi se cijela ideja nije svidjela, da me je i rasplet ugodno iznenadio, ali bilo mi je ovdje (naravno) subjetkivnih crtica koje su mi smanjile doživljaj i cjelokupni dojam. Uvijek iskreno sama sa sobom sagledam pročitano (pogledano, poslušano) i u ovom slučaju od mene ide preporuka za razvučeno zbrzani na momente iritantni, ali u drugu ruku zanimljiv roman koji se ne uklapa u znane nam žanrove. Doznajte tko je Rebecca jer vam neće biti žao!

Za one koji žele dopuniti dojam ili provjeriti kako je velemajstor svog posla, Hitchcock vidio roman kao ekranizaciju, predlažem pogledati film Rebecca iz 1940. godine, gdje glavne uloge tumače Laurence Olivier i Joan Fontaine. Koliko je Rebecca interesantna priča govori i najava novog filma koji bi trebao izaći ove ili iduće godine (ovisno o stanju u vezi korone). Glavni protagonisti su ovaj put Lily James (u filmu Mamma Mia glumi Donnu u mlađim danima, glumi u seriji Downton Abbey i dr.) koja tumači novopečenu gospođu de Winter i Armie Hammer (poznat po ulozi ljubavnika iz ekranizirane knjiške priče Zovi me svojim imenom) koji će glumiti Maxima de Wintera. Još će se o ovom klasiku govoriti, interpetirati ga, raščlanjivati i davati mu svatko svoj individualan smisao. O Rebecci se može puno reći i za raspravu je odličan naslov.

„Pretpostavljam da u svačijem životu prije ili kasnije dolazi trenutak kušnje. Svi mi imamo nekog demona koji nas progoni i muči i s kojim se na kraju moramo boriti.“

„Sreća nije stvar kojoj se može odrediti cijena, ona je odraz misli, stanje duha.“

„Drago mi je da se ne može dogoditi dvaput, ta groznica prve ljubavi. Jer to je i groznica i teret, bez obzira što pjesnici rekli o tome.“

„Nisu hrabri, ti dani kad imamo dvadeset jednu godinu. Puni su malih kukavičluka, malih neutemeljenih strahova i jako smo ranjivi, može nas se brzo povrijediti… Danas, pod mirnim oklopom srednjih godina, svakodnevni mali ubodi samo nas površno okrznu i brzro ih zaboravljamo, ali tada –  kako bismo samo pamtili neku bezobzirnu riječ, kako bi se ona pretvorila u bolnu ranu i kako bi nam se neki pogled preko ramena vječno urezao u pamćenje.“

„Da barem postoji izum – iznenada sam rekla – u koji se mogu spremiti uspomene, poput parfema u bočici. Da nikada ne ishlape i ne izgube svježinu. I da, kad poželite, možete odčepiti bočicu i ponovno proživjeti taj trenutak.“