Pročitali smo knjigu koju je napisao Gonçalo M. Tavares, Putovanje u Indiju. Našu recenziju knjige Putovanje u Indiju pročitajte u članku.

Autor: Gonçalo M. Tavares

Izdavač: Vuković & Runjić, 2019.

Facebook: Pročitala Dubravka Š.

Gonçalo Manuel Tavares (1970.) portugalski je književnik rođen u Angoli. U književnosti se javlja 2001. godine, dobitnik je nekoliko uglednih književnih nagrada kao što je Jose Saramago Prize za književnike mlađe od 35 godina koju je primio 2005. godine. Zaposlen je na Tehničkom sveučilištu u Lisabonu kao profesor epistemologije ili, najjednostavnije, teorije znanja pa svoje znanstvene spoznaje primjenjuje i na književnost.

Roman Putovanje u Indiju izvorno je objavljen 2010. godine, a u okviru Festivala svjetske književnosti Gonçalo M. Tavares predstavio je 14. rujna 2019. roman u Zagrebu. U nakladi Vuković&Runjić da sada su objavljena dva njegova romana u jednoj knjizi Jedan čovjek: Klaus Klump/Stroj Josepha Walsera (2017.).

Roman Putovanje u Indiju pisan je kao velika poema* u prozi podijeljena na 10 pjevanja i moram priznati prilično je zahtjevan za čitanje i to ne samo zbog načina na koji je uobličen tekst nego zbog brojnih rečenica nad kojima čitatelj mora zastati. Na kraju romana književnik je dodao poglavlje Suvremena melankonija (Itinerar) u kojemu vrlo pregledno označava, klasificira pojmove spominjane u tekstu tako da im se čitatelj kasnije lako može vratiti. Uočila sam kako se markeri koje sam lijepila uz rub stranica poprilično podudaraju sa Tavaresovom klasifikacijom pojmova u romanu, možda sam poneki ispustila, vjerojatno je meni neki pojam ili misao bila značajna iz osobnih razloga.

Ovo nije putopisni roman, jer glavni lik romana Bloom nakon obiteljske tragedije kreće/bježi iz Lisabona na putovanje u Indiju očekujući pronalazak duhovne istine i snage. Prije stvarnog polaska u Indiju, Bloom putuje Europom, upoznaje različite osobe, upada u neprilike, taj dio putovanja smatra pripremom za Indiju.

Po dolasku u Indiju Bloom upoznaje Anisha, Indijca kojeg mu je preporučio pariški poznanik Jean M., a taj ga povezuje sa mudracem Shankrom koji pozorno sluša Bloomovu ispovijest, ali duhovnost nije ono što će Bloom dobiti od Shankra. Povratak u Lisabon kao da zatvara krug, pitanje je da li su odgovori zaista u drevnoj Indiji.

Voljela bih s nekim raspraviti simboliku očevog pokvarenog radija kojeg Bloom stalno ima u džepu, koji nikada nije niti radio, a Bloom ga ne može/ne zna popraviti.

U romanu je puno poveznica na temeljno djelo portugalske književnosti, ep Luísa Vaz de Camõesa Luzitanci (Matica Hrvatska 2013., prijevod Mirko Tomasović), a radi lakšeg razumijevanja prevoditeljica je dodala bilješke.

Camões [kɐmi’š], Luís Vaz de,  portugalski pjesnik (Lisabon, 1524 – Lisabon, 8. VI. 1580). Potomak osiromašene plemićke obitelji iz Galicije, po majčinoj lozi u srodstvu s Vascom da Gamom. Nakon studija u Coimbri bio je u dvorskoj službi, koju gubi zbog ljubavne veze. Protjeran, stupio u vojsku i u okršaju kod Ceute izgubio desno oko, potom 17 godina služio po istočnim zemljama uz teška iskušenja (zatvor zbog duga, optužba zbog pronevjere, brodolom, veza s mulatkinjom i robinjom). Borio se u Goi, Macauu, Mozambiku. Tek 1570. vratio se u Lisabon, gdje je živio bijedno i umro u ubožnici. Camões je ostavio bogat književni opus (tri mladenačke drame, mnogobrojne lirske pjesme, spjev s gotovo deset tisuća stihova). Zakašnjelu slavu donijeli su mu  Lusíadas (Luzitanci, tj. Portugalci, 1572), vergilijansko-junački spjev u deset pjevanja. Okosnica mu je put Vasca da Game oko Afrike i početak portugalskoga prometovanja s Indijom, što pjesnik drži vrhuncem nacionalne prošlosti. Djelo je spoj humanističke kulture, životnih iskustava i narodnosnih ideala »epohe otkrićâ«. ( http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=10592)

Već sam navela kako je roman prepun mudrih misli pa nakon prvog čitanja, kad saznamo kakva je sudbina snašla Blooma, možemo knjigu otvoriti nasumično ili uz pomoć Itinerara i još jednom se zamisliti nad mnogim rečenicama.

CITATI:

Tko bi vjerovao u čuda da Bog, čak i loše postavljen u hijerarhiji, radio d devet do pet? Vrlo odlučno, Bogovi su svoj život odmah započeli inertno i lijeno.

Snaga kojom smo zgaženi nije važna, važna je samo snaga koja nam ostaje nakon što smo zgaženi.

Neka tuđi sinovi uvijek budu hrabri pred mecima i neka naši sinovi budu hrabri u poslovnoj strategiji. To je hrabrost i njezine odgovarajuće specijalizacije.

Put je kao kuća: potrebno je povremeno otvoriti prozor da zrak prostruji. Put se mora provjetriti, a ljudi koji ga prelaze obavljaju tu zadaću. Ljudi i trgovina održavaju cestu.

Da je veza među ljudima savršena, ne bi bilo potrebno izmišljati jezik. Govoriti je najciviliziraniji način označavanja sigurnosne udaljenosti; životinje reže jedne na druge, ljudi raspravljaju o klimi i citiraju klasike. Ali obje radnje imaju jednak učinak.

Jer je lako prihvatiti da možda ne uspijemo kad su uvjeti savršeni. Ako sada ne uspiješ, vratit ćeš se poslije da to popraviš. Hrabrost je riskirati usred pakla, učiniti nešto (s nepoznatim posljedicama) u trenutku u kojem postaji panika. Nema hrabrosti s dobrim vremenom.

Indija je golema zemlja. Ne zbog prostranstva nego zato što je drevna.

U 21. stoljeću odvijat će se značajniji rat od drugih: između medicine i religije.

Za kraj moram se osvrnuti na maestralan prijevod Tanje Tarbuk, vjerujem da joj je ovaj roman bio veliki izazov. Pitala sam se kako bi tekst zvučao na portugalskom, ali na hrvatskom rečenice tako skladno teku, gotovo kao rijeka prepuna brzaca, bistra i brza. To treba znati.