Pročitali smo knjigu koju je napisao Robert Međurečan, Prodajem odličja, prvi vlasnik. Našu recenziju knjige Prodajem odličja, prvi vlasnik pročitajte u članku.

Autor: Robert Međurečan

Izdavač: Konzor Zagreb, 2008.

Facebook: Pročitala Dubravka Š.

Robert Međurečan (1969.) dragovoljac je Domovinskog rata koji je već prvim romanom Prodajem odličja, prvi vlasnik (2008.) ušao u finale t portalove nagrade za roman godine. Drugi roman Kad jaganjci utihnu u Zdihovu (2011.) također je bio vrlo zapažem, ali u „slobodno vrijeme“ autor je radio razne poslove – bio je prodavač auto dijelova, knjiga, promijenio je petnaestak firmi i četrdesetak poslova (podatci iz 2016.). Idejni je začetnik glazbenog sastava Rasputin Orchestra koji je prvi nastup imao 19. svibnja 2016. godine. Od 2018. godine živi u Münchenu.

Viktoru Bošnjaku, tridesetpetogodišnjem perspektivnom odvjetniku i bivšem branitelju, manji incident na parkiralištu suda postaje okidač za suočavanje sa samim sobom, sa teretom koji nosi iz vremena Domovinskog rata.
Viktor kreće na put tražeći iskupljenje i oprost, put koji će ga provesti Lijepom našom, put na kojemu će susresti razne ljude, „naše” i „njihove”, put tijekom kojega će se prisjećati ratnih dana, pogotovo onog petka 13. prosinca 1991. godine koji ga je zatekao na rijeci Kupi na ugodnih minus petnaest celzijevaca.

CITAT:
Psihiću je prvi puta otišao prisilno. Na jednom je predbožićnom domjenku izmlatio tipa koji se pred ženama kurčio ratnim podvizima. Viktor je po njegovom pričanju odmah znao da tip puške nije vidio. Vrijeđalo ga je to trkeljanje. Sjetio se Dede i Siniše i poginulih momaka. Sjetio se Nenada Simića…U trenu mu se smračilo. Murija je došla u zadnji čas, Viktor je tipu već utapao lice u zdjeli sa tartarom.
Nasrnuo je i na murjake. Završio je u Vrapču. Datum nemilog događaja, prosinac, trinaesti. Točno godina dana nakon poraza na Kupi…
Recenzija knjige: Prodajem odličja, prvi vlasnikOvaj dio romana podsjetio me je na roman Andrésa Neumana Lom (Hena com, 2019.) u kojem gospodin Watanabe gorko zaključuje kako hibakushe to više pričaju o svojim iskustvima što su više bili udaljeni od mjesta eksplozije (hibakusha – osoba koje je preživjela jednu od dvije atomske bombe, Hiroshima 6. kolovoza 1945., Nagasaki 9. kolovoza 1945.). Tako je nekako i ovdje, o proživljenom tijekom Domovinskog rata najmanje pričaju oni koji su najgore prošli, ostali se busaju u prsa junačka, uključujući tajničice koje su sred Zagreba šetale s pištoljima na gotovs dok je vojska bila naoružana do zuba neispravnim puškama M-48.

Zapovjednik Božo poludio je što se vojska povukla sa položaja koji je bio idealan za borbu – ispred neprijatelj, iza leđa ledena kupa, brigada na čistini. Viktor mu nije ostao dužan.

CITAT:
Ma, poserem se ja na tebe i na tvoje zapovjedništvo! Kurčev si ti zapovjednik? Dok ti vojska krvari preko Kupe, ti ovdje griješ guzicu, ti i ona pijandura Dundo, mater vam jebem! I još imaš obraza govoriti o žrtvama.

Tog dana na Kupi je živote ostavilo 68 ljudi (ne znam da li su uračunati nestali, oni koji nisu pronađeni do dana današnjeg).

CITAT:
Koliko prostora treba da se ukopa šezdeset osam tijela? Oveći proplanak. Cijela livada.

Roman Prodajem odličja, prvi vlasnik za mene je posebno emotivan, moj dečko bio je u toj brigadi istoj onoj o kojoj su mediji izvještavali kako je posebno formirana i obučena za najteže zadatke. Ma, zamisli vojne obuke, dečki su mobilizirani 1. prosinca 1991., 11. prosinca po Zagrebu se pričalo i znalo kuda šalju brigadu, a vojska pojma nije imala. Od pojačanja koje je trebalo stići nije bilo ni traga ni glasa, preživjeli su shvatili kako su bili samo topovsko meso.

Ima u romanu duhovitih dijaloga, tragikomičnih scena, nije to samo bajanje o ratnim uspomenama i traumama, ali boli, jako boli sve to što se događalo, sve ono što su ljudi prolazili, bez obzira bili oni dobrovoljci ili su mobilizirani. Sam kraj romana mrvicu mi je nejasan, ali iščitavati ću roman dok ne shvatim, naručila sam ga za sinove, moraju znati kako se moglo dogoditi da ih nikada ne bude. Tata im ne priča o ratu, samo jednom ih je pozvao da vide na televiziji snimku prvog postrojavanja brigade, ali čuli su i komentar kako je brigada izgubila tu bitku na Kupi, zvučalo je kao svojom krivnjom, kukavičlukom, nesposobnošću.

Pitala sam supruga poznaje li Roberta Međurečana, ne poznaje ga, ne sjeća se, pitala sam ga želi li pročitati roman, odgovorio je kako on nema što tu čitati, bio je tamo. Ispričao mi je samo zgodu kako su prilikom smjene straže dva pijana balavca htjela pucati u pancirku koju mu je otac donio na bojište, tek toliko da vide zadržava li metke. Dečki su zamislili pucati dok je pancirka na njemu. Sa 28 godina bio je među starijima, uspio ih je otpiliti. Što ja imam tu čitati?, pitao je i otišao iz sobe.

Pročitajte ovaj roman, nešto je fikcija, puno je hladna zbilja, odlično je napisan, uostalom nominiran je za svekoliko književne nagrade i nije dobio niti jednu. Podsjeća li ikoga na jedan noviji roman drugog autora?

Svim dečkima koji su preživjeli Kupu 13. prosinca 1991. godine želim sretan rođendan ma gdje bili i za koliku mizeriju od plaće radili.