Pročitali smo knjigu koju je napisala Sigrid Nunez, Prijatelj. Našu recenziju knjige Prijatelj pročitajte u članku.

Autor: Sigrid Nunez

Izdavač: Vuković & Runjić, 2019.

IG: @what.the.muggle

Kad riječi ispisane na prvoj stranici uspiju postići stanje u kojem na neko vrijeme prestanemo postojati u ovom svijetu i preselimo se u onaj drugi, knjiški, znamo da nas čeka nešto uistinu posebno. U to sam bila uvjerena i dok sam na poleđini knjige čitala o čemu se radi. Razmišljanja o životu, smrti, književnosti. Ljubav, prijateljstvo, bol, tuga, gubitak. I pas.

Nakon iznenadnog gubitka muškarca koji joj je bio najbolji prijatelj, i svojevrsni mentor, žena svoju bol i tugu pokušava preoblikovati u riječi i pronaći smisao u svemu. Jer što, spomenuti muškarac počinio je samoubojstvo.

Toj naročitoj osjetljivoj temi nije baš priređivana dobrodošlica u nestručnim knjigama. Stoga i ne čudi da je autorica Sigrid Nunez doslovno preko noći postala književna zvijezda. Svima je bilo jasno da način na koji progovara o važnim temama, s lakoćom do samih dubina, nije svakodnevan već je za to potrebna posebna sposobnost. A iskrenost i ljudskost progovaraju u svakoj riječi i između svakog retka, što je također neizostavno spomenuti ako gledamo cijeli autoričin život i opus u kojem je pisala dugo i polako, želeći ostati po strani. Ne tako neobičan slučaj s pravim čarobnjacima riječi i zamišljenim sudionicima života.

Više osamljena nego među ljudima, spisateljica u knjizi živjela je jedan uobičajeni život osobe sklone promišljanju, refleksiji, umjetnosti. I bila je više-manje okružena takvim ljudima, među kojima se najviše isticao jedan muškarac, najbolji prijatelj… nikad više od toga… mada njihov odnos nije bilo najlakše objasniti… barem s njene strane.

“A sad stanka, da priznam, ne bez srama: nikad nisam čula da si se zaljubio a da me nije probolo u srcu, niti sam mogla suspregnuti navalu radosti koja me obuzimala kad god sam doznala da si raskinuo vezu.”

Nakon iznenadnog samoubojstva, naša spisateljica odlučuje čini se pronaći put na kojem će neočekivana situacija postati smislena i podnošljiva. Tako (naglas) razmišlja o svemu što joj padne na pamet, i zapravo pratimo njezin uredan tok svijesti; uredan jer su misli ipak oblikovane u vrlo jasne i lijepe rečenice. U njima i jest najveća vrijednost djela, prirodnost i neposrednost u izražavanju osjećaju se na svakoj stranici. Osim toga, obraća se „izravno“ njemu, pišući u sve zastupljenijoj ti-formi, odnosno u drugom licu jednine, s kojom se na zbilja jedinstven način postiže osjećaj bliskosti. Knjiga se dakle može tako promatrati kao unutarnji razgovor s osobom koje više nema.

Recenzija knjige: Prijatelj
“Raspalilo bi te, nasmijalo bi te. Pokojnici obitavaju u kondicionalu, glagolskom vremenu nestvarnoga. Ali tu je i taj neobičan osjećaj da si sad sveznajuć, da ne možemo od tebe sakriti ništa što radimo ili mislimo ili osjećamo. Neobičan osjećaj da čitaš ove riječi, da znaš što ću napisati čak i prije nego što ih napišem.”

A da se postigne lijepa ravnoteža između dubokih promišljanja o životu i života samoga, stvara se i radnja koja se vrti oko psa. Njegovog psa. Kojeg na brigu dobiva upravo ona. Riječ je o golemom i ostarjelom mužjaku doge kojeg nitko nije htio, i srećom da je bilo tako jer takvu pažnju, blagost i brižnost, ljubav u najljepšem izdanju, ne bi dobio ni od koga kao što je dobio od nje. No nije ni ona ostala zakinuta jer se iz svega toga stvorila čarobna veza između žene i psa. Oboje su se u zajedničkom životu, svatko na svoj način, nosili s tugom, gubitkom, prebolijevanjem. I dok je on njoj pružio potrebnu obvezu i neopisivu utjehu, ona je toplo i dirljivo ublažavala njegovu nijemu tugu. Ali koliko su god zastupljene tuga i bol, toliko su prisutni i ljubav, bliskost, nježnost, iskrena briga i osjećaj za drugo biće.

“Ne mogu postati potpuni čovjekomrzac kad vidim kako psi vole ljude.”

Posebna je pažnja dana upravo povezanosti između ljudi i životinja koja često biva predmetom izrugivanja u opciji isticanja uistinu neopisivih vrijednosti koje čine taj odnos. No tko ne može razumjeti, i ne treba. Gubitak je njihov obrnuto proporcionalan znanju. Spisateljica je i prije psa imala nekoliko životinja i kroz priče o njima znali smo da je riječ o izrazito divnoj i empatičnoj, osjećajnoj ženi. No obzirom na okolnosti i vrijeme koje su imali pred njima, bilo je za očekivati suze i jecanje. Kraj knjige nevjerojatno je dirljiv. No na nimalo patetičan način, dapače. Jako je realna i skromna u svojim razmišljanjima, no i dalje prepuna ljubavi, topline i suosjećanja. Uvijek je najteže prenijeti dojam koji se ne tiče radnje nego samog načina pisanja, razmišljanja, svih tih misaonih procesa koji nam književnici daju, crno na bijelo, ali u svim tonovima. Cijela priča, ova autorica, sve je tako neobično životno i razumljivo, a opet toliko neizrecivo i kaotično da, uobličiti to u tekst koji ima vrijednost, težinu i značaj, mogu samo iznimni pojedinci.

Uz ovaj naslov potražite i ostale koji su dospjeli među naše NAJBOLJE KNJIGE.