Pročitali smo novu knjigu Amosa Oza, Priča o ljubavi i tmini. Našu recenziju knjige Priča o ljubavi i tmini pročitajte u članku.

Autor: Amos Oz

Izdavač: Fraktura

“Priča o ljubavi i tmini” najpotresniji je i najljepši roman Amosa Oza, istinskog velikana svjetske književnosti. U ovome autobiografskom romanu Amos Oz opisuje odrastanje u Jeruzalemu obilježeno zbivanjima od Drugoga svjetskoga rata preko proglašenja države Izrael do prvih ratova između Palestinaca i Židova. U središtu je tragičan događaj, majčino samoubojstvo, koje će zauvijek obilježiti dječakovu sudbinu i odrediti njegov životni put.

U potrazi za korijenima tragedije vlastite obitelji Amos Oz iz perspektive inteligentnog i pomalo razmaženog dječaka Amosa pripovijeda osobnu, ali istodobno i svjetsku te židovsku povijest. Obitelj, odrastanje i život u vremenima velikih političkih promjena te odnosi među prijateljima, susjedima i poznanicima, među kojima je mnoštvo stvarnih likova, velikana književnosti i politike, prepleću se u “Priči o ljubavi i tmini” čineći jedinstvenu i složenu fresku, a Amos Oz iznova se potvrđuje kao istinski čarobnjak jezika i pripovijedanja.

Amos Oz rođen je kao Amos Klausner 1939. u Jeruzalemu. Odrastao je u Jeruzalemu u Ulici Amos u četvrti Kerem Avraham, u kojoj je smještena radnja najvećeg broja njegovih romana. Ozovi su stavovi izrazito pacifistički u sferi politike i socijalnodemokratski u sferi socijalne ekonomije. Jedan je od prvih Izraelaca koji je zagovarao rješavanje izraelsko-palestinskog sukoba nakon Šestodnevnog rata. Učinio je to još 1967. u članku “Zemlja naših predaka” u Priča o ljubavi i tmini” te najnoviji “Rimovanje života i smrti”. Objavio je i niz esejističkih knjiga, od kojih valja izdvojiti “U zemlji Izrael”, “Izrael, Palestina i mir” te “Kako izliječiti fanatika”.

Djela su mu prevedena na više od četrdeset svjetskih jezika. Redovito objavljuje eseje o politici, književnosti i miru. Pisao je za Davar, Yedioth Ahronoth, New York Review of Books i sve važnije svjetske dnevne novine. Amos Oz dobitnik je niza prestižnih nagrada – Izraelske nagrade za književnost (1998.), Mirovne nagrade njemačkih nakladnika i knjižara (1992.), Goetheove nagrade grada Frankfurta (2005.), francuske nagrade Senders (2004.), Heineove nagrade i mnogih drugih važnih svjetskih nagrada i priznanja.novinama Davar. Jedan je od utemeljitelja pokreta Peace Now. Njegova prva zbirka priča “Gdje šakali zavijaju” izlazi 1965., a prvi roman “Možda drugdje” 1966. godine. Do sada je objavio devetnaest romana, među kojima se posebno ističu “Moj Michael”, “Planina lošeg savjeta”, “Soumchi”, “Crna kutija”, “Fima”, “Pantera u podrumu”, “Isto more”, autobiografski roman ”

Ova knjiga velikog izraelskog pisca Amosa Oza u sebi nosi posebnu atmosferu i definitivno nije knjiga koja se pročita u par dana, svih 670 stranica je prožeto svim mogućim emocijama od ljubavi do tmine kakav je i sam naslov knjige.

Knjiga se bavi njegovim djetinjstvom i odrastanjem, opisuje čitavu porodicu, susjede, poznate pisce i političare.

Knjige su oduvijek ispunjavale njegov dom, otac je čitao na 16 ili 17 jezika, a govorio 11, a majka je govorila 4 ili 5 te čitala na 7 ili 8 jezika, te su otac i majka međusobno govorili na ruskom i poljskom kako ih mali Amos ne bi razumio, a njega su naučili samo hebrejski.

Bojali su se da bi znanjem više jezika bio izložen iskušenjima prekrasne i fatalne Europe.

Majčina smrt ga je obilježila za cijeli život i jako utjecala na odnose s ljudima i općenito na tijek života, do tada kao da je živio životom pomalo razmaženog dječačića, otac ga je često u šali znao zvati Vaše Veličanstvo. Posjećivao je razne pisce i profesore te poznate ličnosti s roditeljima i djedom, a onda odjednom sve se sruši kao kula od karata kad majka umre.

Majka mu je često govorila: Knjige se mogu promijeniti tijekom godina, ne manje no što se s vremenom mijenjaju ljudi, ali ipak postoji razlika, a to je da te ljudi, i to skoro svi do jednoga naposljetku napuste i ostave prepuštena samome sebi onog dana kad od tebe više ne mogu izvući nikakvu korist , a knjige te nikada neće napustiti. Knjige će te čekati u dubokoj tišini I skromnosti na polici..

Najviše priča o odnosu s ocem i majkom. Otac mu je bio uzor do nekih 12 godina dok mu majka nije umrla, tada se ponovo oženio, a mladi Amos protiv očeve volje otišao živjeti u kibuc (društvena komuna u Izraelu, iako komune postoje i u drugim zemljama, nijedna nije odigrala tako važnu ulogu kao što su kibuci u Izraelu. Dapače, oni su odigrali vitalnu ulogu u stvaranju Izraela).

Uz oca i majku mladi Amos je dosta vremena provodio uz strica koji je bio uvaženi profesor, te baku i djeda, zanimljivo je da je baka Šolomit bila opsjednuta čistoćom te je svog sina, Amosovog oca od malena oblačila u haljinice jer je jako željela kćer, a djed se kretao u visokim krugovima te je bio veliki šarmer i ljubitelj žena.

Djed se šalio da trči za suknjama kao i svaki muškarac, možda čak i više, jer je nekad imao mnogo haljina, koje su mu iznenada oduzeli.

Autor je zaista imao zanimljiv život, čitajući knjigu imala sam osjećaj kao da ih sve poznajem, a najviše me potreslo to malo nevino dijete koje je Amos bio kad je ostao bez majke sam i bespomoćan u teškim uvjetima i ratu.

Ova knjiga je svjedočanstvo o netrpeljivosti između dva naroda, priča o imigrantskom životu koji traje i danas,od Europe i Poljske do Izraela.

Židovi su trpjeli poniženja i batine, diskriminaciju i zlostavljanje od strane Arapa. Progonjeni židovi mjesecima su živjeli u mraku uz svjetlost svijeća I strašnim uvjetima.

Žalosno je kako su neki ljudi smetnja samo zato što su druge vjere i boje,a niti danas nakon gotovo 60-ak godina ništa se značajno nije promijenilo za ljude općenito, jer se i dalje odvijaju ratovi, a nevini ljudi gube svoje živote.

Dok je Amos još bio dijete otac mu je pričao priče o ratu protiv židova i holokaustu u kojem je izgubio brata , kako je zahvalan na tome da njegov sin nikada neće morati proći kroz ponižavanja i progone ne znajući da upravo to čeka i njegovog sina.

Knjiga je teška za čitanje i trebalo mi je sigurno mjesec dana da ju pročitam, treba se baš posvetiti svakoj stranici, puno je tu detalja i priča, likova, svaka osoba ima neku svoju priču od susjeda do političara, a autor kao da se nije bavio količinom stranica koju će knjiga imati već si je dao baš oduška i uvrstio sve zanimljive likove koje je sreo tijekom života u ovu autobiografiju.

Knjigu definitivno preporučujem, ali naglašavam da nije za svakoga, ja recimo na ovu knjigu gledam kao na neko učenje, čitatelj stekne neko znanje o povijesti te nas poučava kako bi bolje razumjeli Arape i Židove.