Pročitali smo knjigu od Maylis de Kerangal, Popraviti žive. Našu recenziju knjige Popraviti žive pročitajte u članku.

Autor: Maylis de Kerangal

Izdavač: Vuković&Runjić Zagreb, 2019.

Facebook: Pročitala Dubravka Š.

Maylis de Kerangal (1976., Toulon, Francuska) odrasla je u gradu Le Havre, studirala povijest i filozofiju u Rouenu i Parizu, radila u pariškoj poslovnici Edition Gallimard, odjelu za djecu i mlade od 1991. do 1996. godine. Prvi roman napisala je 2000. godine i od tada radi kao profesionalna književnica. Za roman Naissance d’un pont (Birth of a Bridge) nagrađena je 2010. nagradom Médicis, a roman Tangente vers l’Est nagrađen je Prix Landerneau a ušao je i u uži izbor za nagradu Orange 2012. godine. Roman Popraviti žive dobio je desetak prestižnih književnih nagrada te bio u užem izboru za Man Booker International Prize.

  • Facebook
  • Twitter
  • Gmail

Naslov romana preuzet je iz drame A. Čehova Platonov koju je književnik napisao još 1878., zatim ju je uništio, ali je ipak pronađena nakon njegove smrti i tiskana 1923. godine. U dijalogu između Sergeja Pavloviča Vojnickog i Nikolaja Ivanoviča Trileckog, Vojnicki se pita: „Što nam je činiti Nicolas? Pokopati mrtve i popraviti žive.“

Radnja romana odvija se tijekom 24 sata, između nedjelje u 05:50 i ponedjeljka 05:49. Simon Limbers s dvojicom prijatelja kreće na surfanje u ledeno jutro, njihov život su valovi, svaki val je novi život. Po povratku omamljeni toplinom u automobilu stradavaju u saobraćajnoj nesreći, Simonove ozljede glave preteške su, do dolaska roditelja na životu ga održavaju aparati. Te nedjelje u bolnici grada Le Havre dežurni su anesteziolog Pierre Révol i medicinski tehničar Thomas Rémige, vrlo karizmatične osobe, koji Simonove roditelje trebaju suočiti s tragičnim posljedicama udesa i predočiti im mogućnost donacije organa koji mogu spasiti živote drugima. Ali Simonovo srce još kuca, on je živ, vjeruju roditelji. Godine 1959. znanstvenici su dokazali kako smrt ne nastupa prestankom rada srca nego zatajenjem funkcija mozga, to roditelji moraju spoznati. U Parizu Claire Méjan čeka priliku za nastavak života, njeno srce otkucava zadnjim snagama, ali vijest o mogućoj transplantaciji ispunjava je zebnjom. Hoće li se postupak stići izvesti unutar četiri sata koliko ljudsko srce može opstati van tijela?

Roman Popraviti žive ne može ikoga ostaviti ravnodušnim, možda možemo predočiti koliko je obitelji bolno dati pristanak na ekstrakciju organa, ali da li smo se ikada upitali kako se s doniranjem organa nose osobe u čijim tijelima kuca tuđe srce, dišu tuđa pluća, funkcioniraju tuđi bubrezi, jetra… Divimo se liječnicima koji izvode zahtjevne transplantacije, ali kako se nose sa stresom koji svaka takva operacija nosi, koliko je zapravo ljudi uključeno u postupak, koje procedure moraju biti ispoštovane i u kojim rokovima?

Ovaj puta neću izdvajati citate jer su rečenice u romanu izuzetno dugačke, ali imaju dinamiku valova kao i čitav roman. Počinju polako, ubrzavaju se, dosižu vrhunac, razbijaju se o obalu, a zatim se kao more povlače i hvataju predah pred novim valom. Kako je radnja odmicala zatekla sam se stegnutog grla i gotovo bez daha od iščekivanja što će se dogoditi, gotovo kao da čitam vrlo napeti triler.

Izuzetan roman koji se teško ispušta, koji se uvlači u misli i ne zaboravlja.