Pročitali smo novu knjigu Agustína Martíneza, Planina straha. Našu recenziju knjige Planina straha pročitajte u članku.

Autor: Agustín Martínez

Izdavač: Znanje d.o.o., 2019.

IG: @tonkicapalonkicacitalica

GRhttps://www.goodreads.com/user/show/21285672-tonkica

U Monteperdidu, malom mjestu smještenom u brdovitim Pirenejima prije pet godina nestale su dvije jedanaestogodišnje djevojčice, Ana i Lucija. Lokalna policija i stanovnici obavili su detaljnu potragu tada, ali nisu imali pozitivnih rezultata. Tragedija je i dalje nastavila živjeti sa svakim ponaosob,a potraga nikada nije stala. Prometna nesreća koja se desi u klancu nedaleko od gradića, mijenja sve. U smrskanom autu, jedna od putnica je Ana, natučena i s ozljedama glave, ali napokon pronađena i živa. Pitanje ostaje, gdje je Lucija? A i tko je nastradali vozač? Kako bi došli do tih odgovora u mjesto stižu policijska inspektorica Sara Campos i njezin šef Santiago Baín kako bi pomogli lokalnoj policiji. Slučaj otmice djevojčica se ponovno otvara i pretražuje svaki kamen, drvo, mještanin, bez povlastica.

Huh! U startu sam bila zadovoljna kratkim opisom sadržaja i vrlo nadobudno krenula s čitanjem. Radnja se vrlo sporo gradila. Kada se ni nakon polovice knjige ništa zapravo ne krene događati, već i dalje samo upoznajemo mještane, te teritorij i okoliš nepristupačnog gradića, početna euforija mi je počela opadati. Ono što me je i dalje tjeralo da čitam je bila završnica (mašta pisca), tko je i zašto oteo dvije djevojčice. Brza izmjena vrlo kratkih dijelova ovako opširne knjige prekida tijek i dobar ritam romana. Brojnost likova natjerala me da si zapišem imena i u kojoj su korelaciji s ostalim likovima u priči, kako bih kvalitetnije pratila radnju (čitaj: bilo ih je previše). Likovi su svi do jednoga nestabilni, problematični, depresivni i imaju još poneku nepostavljenu dijagnozu. Detaljno opisano, najčešće ledeno planinsko okruženje doprinosi melankoliji, statičnosti i negativnosti mještana tog podneblja. Kao da je sama priroda poseban lik za sebe, te je u cijeloj priči za sveukupnost romana bio plus.

Namučila sam se s raznim opisima, nebitnim događajima opisanih na previše stranica, ali uspjela sam doći do raspleta. Sve bitno zgurano u zadnjih 20% knjige nije nešto što već nismo vidjeli/čitali. Pozitivno je to što su stranice sada letjele ispod prstiju i dovele me do zadovoljavajućeg završetka. Osobno bih voljela malo više detalja o onome „zašto“, ali i o nekim ne tako pozitivnim likovima koji su prošli ispod radara. Dobra ideja u svakom slučaju, ali rekla bih nespretno izvedena za ovu vrstu romana. Moj zaključak: čitljiv krimić koji preporučam nezahtjevnim čitateljima toga žanra.

„Najopasniji je usamljen čovjek jer ni on sam ne zna tko je… Nitko ne može ispričati njegovu priču.. Kad nitko ne gleda, tko si?.. Nitko ili ono što želiš biti.. Moramo živjeti okruženi obitelji. Ostale životinje to čine radi zaštite, jer su u stadu teži plijen. Naša najveća razlika počiva u tome što čovjek može ispričati svoj život. Svoju priču. Ali ne može ako je sam.“