Pročitali smo knjigu koju je napisala Helen Fitzgerald, Plač. Našu recenziju knjige Plač pročitajte u članku.

Autor: Helen Fitzgerald

Izdavač: Mozaik knjiga d.o.o., 2020.

Bit ću iskrena i reći da mi je mučno što se trebam osvrnuti na ovaj „mračni psihološki triler, u čijem je središtu priče teška i uzbudljiva moralna dilema likova, zbog kojih će vam se sa svakom novom pročitanom stranicom otvarati nova pitanja i nedoumice“. Ovo pod navodnicima nisu moje riječi, već one sklepane na brzinu koje vas moraju natjerati da kupite ovaj roman.

A mučno mi je, ne samo iz razloga što se radi o još jednom djelu s otmicom djeteta, već zbog cijele priče koja je apsolutno neuvjerljiva, a likovi takvi da ih (oprosti mi, Bože) poželiš sve staviti na kup, politi benzinom i zapaliti. To dokazuje i sam početak romana u stilu „brigo moja, pređi na drugoga“: „Bila je to krivnja aerodromskog osiguranja“. Da, najlakše je krivnju svaliti na drugoga. Ni stil ne oduševljava, prejednostavan je, monoton i često tjera na ponovno čitanje određenih dijelova jer nisi siguran (u dijalozima) tko je točno što rekao.

Kod psiholoških trilera je inače teško pisati osvrt jer bi se vrlo lako moglo otkriti previše. Stoga će ovaj osvrt izgledati kao hrpica mojih misli, zapisanih onako kako su navirale.

Da, bebe plaču, pogotovo dojenčad, jedino što je malo naporno kada se to događa na 21-osatnom letu do Melbournea. Reći ćete da sam cinična, ali ova duda s naslovnice nikad nije bila ponuđena malom Noah, kako bi ga bar na kratko zavarala. Onda kad naše „zvijezde“ slete na australsko tlo, nastaje „drama“. Mali Noah nestaje… Dok čitamo, otkrivat ćemo kako i zašto i zbog koga. Što sam dalje napredovala s romanom, likovi su mi sve više išli na živce. Mali Noah je sve više blijedio, a ostatak ekipe se natjecao tko će više biti u prvom planu. Toliko sebičnih likova na hrpi… Antipatični tata Alistair, ništa više simpatična mama Joanna, naporna bivša Alistairova supruga Alexandra, njihova kći Chloe… popis je dug.

Recenzija knjige: Plač
Sam kraj mi je u redu, zbog Alistaira, tek toliko da znate da ima i nešto pozitivno u cijeloj ovoj zavrzlami.

Otkrivši da je BBC snimio četverodijelnu mini-seriju, odlučila sam pogledati ju, u nadi da će mi popraviti dojam. To mi je uspjelo kod „Oštrih predmeta“ Gillian Flynn – Amy Adams i Patricia Clarkson su skroz spasile moj loš dojam o pročitanom. Ovdje se to nije dogodilo, sve je ostalo isto kao i kod romana (sa sitnijim izmjenama, radi „filmičnosti“, naravno). Svi ti likovi poput čovječjih ribica, jedva vidljivi i bolno dosadni. Imala sam osjećaj da gledam 44 epizode umjesto samo neznatne 4 epizodice. I da se zna – „Nestala“ Gillian Flynn mi je još uvijek vrh, koje se odmah sjetim kad mi netko spomene psihološki triler.

E, da, znate li vi koja normalna majka, koja je tek rodila, kupuje tampone, helouuuuuuuuuuu!!! Pa da, naravno da ne.

I za kraj jedan lijepi citat (ne mo’š bilivit, što bi rekao Rene B.):
„Ne možeš graditi sreću na tuđoj boli.“

Eto, moja noćna mora je završila, što se pisanja tiče. Sad moram opet posegnuti za jednim dobrim dječjim romanom, kako bih isprala gorak okus koji mi je ovaj ostavio.

Helen Fitzgerald odrasla je u Kilmoreu (Victoria, Australija) kao 12-a od 13-oro djece. Prije nego se posvetila pisanju, radila je kao socijalna radnica. Ovo je prvi njezin roman (od objavljenih 13) preveden u Hrvatskoj. Inače je upravo ovaj postigao najveći uspjeh – nominiran je za nagradu Theakstons Old Peculiar Crime Novel of the Year.