Pročitali smo knjigu Marine Vujčić, Pedeset cigareta za Elenu. Našu recenziju knjige Pedeset cigareta za Elenu pročitajte u članku.

Autor: Marina Vujčić

Izdavač: Fraktura, 2019.

IG: @tonkicapalonkicacitalica
GRhttps://www.goodreads.com/user/show/21285672-tonkica

Oliver Radman je rođen kao blizanac, ali živi kao jedinac zadnjih 26 godina. Njegove sestre blizanke Elene, nema već jako dugo. Od kada je nema, on se još uvijek s tom činjenicom nije pomirio i svaki dan mu je u mislima. Za njihov pedeseti rođendan odlučio je ostati budan sva 24 sata, pušiti cigarete i za nju i za sebe, te sačuvati opuške. Koliko god da je to možda nama bizarno, Oliveru je bilo opravdano. Kako ovo ne bi bila samo priča o usamljenom računovođi, spisateljica je „slučajno“ povezala još tri osobe: Viktora, Magdalenu i Gretu. Kako će njegova odluka da ostane budan utjecati na neznance morate provjeriti u novom romanu naše poznate spisateljice.

Pretpostavljam da ste već pročitali neki od romana Marine Vujčić. Ako niste, onda ste za nju sigurno čuli, a ono što ste čuli sigurno su samo pozitivne reakcije. Moram reći da potpuno razumijem zašto je to tako. Pročitala sam sve njezine naslove (osim Tuđi život koji mi je u planu) i svaki od njih je odličan na svoj način. Spisateljica tako lijepo piše, rečenice su joj lagane i ujedno teške, maštovite i slikovite, zbog čega skoro sva tuga i nezadovoljstva likova padaju u drugi plan. Tako je i u ovom djelu. Stil i tema su se lijepo ukomponirali te su stvoreni rečenicama koje ćete opet iznova čitati: „Teodora, pomislila je, a onda se popela u kupaonicu jer je morala odmah, opet, sprati sa sebe naslijeđeni Teodorin znoj koji je njegova koža još odonda na njezinu prenosila ko kužnu neizlječivu bolest od koje su već odavno umrli.“

Teme koje spisateljica obrađuje su životne, svakodnevne i tiču se običnih ljudi. Njezini likovi će vam dizati živce, oni će vas nasmijati, rastužiti, potaknuti da razmislite o njihovim, ali i svojim životima. Podsjetila me u skoro svakom svom romanu na poznatu seriju „Seinfeld“ gdje govore o životu, ali u biti „o ničemu“ na humorističan način. Marina Vujčić to isto radi svojom prepoznatljivom melankolijom. Likovi koje upoznajemo u ovom romanu su: živi, svoji, tužni, prestrašeni, razočarani, no kroče kroz život najbolje što mogu. Sinkronicitet, leptirov učinak ili kako god želite nazvati utjecaj osoba jednih na druge, u ovom romanu je lijepo isprepleten. Daje nam uvid kako nitko od nas nije otok koliko god da je netko osamljen i otuđen. Ponekad su male, često nebitne stvari jednoj osobi, promijenile tijek cijeloga života nekoj drugoj. Lijepo je čitati o tome kada je tekst izbrušen do savršenstva, kada bez grešaka i nespretnosti u pripovijedanju sve teče kao mirna rijeka. Ovo je još jedna drama u opusu spisateljice koju preporučam pročitati.

„Stvarno treba zabraniti mozgu da se miješa. Mozak stalno inzistira na toj glupoj nostalgiji za svime čega nema i što se nije dogodilo.“

„Možda postoje neki lijekovi koji sprječavaju povratak tuđih rečenica u svijest koja ih ne želi?“

„Neznanci koje doista ne poznaješ daleko su manje štetni od neznanaca s kojima živiš.“