Pročitali smo knjigu nobelovke Toni Morrison ‘Neka vrsta milosti’. Našu recenziju knjige ‘Neka vrsta milosti’ pročitajte u članku.

Autor: Toni Morrison

Izdavač: Profil Knjiga, 2009.

IG: @tonkicapalonkicacitalica
GRhttps://www.goodreads.com/user/show/21285672-tonkica

Ova priča nas vodi u razdoblje krajem 17. stoljeća, u doba ropstva. Svoju sudbinu nam prepričavaju četiri žene, većinom ne starije od 15-ak godina. Tuga, djevojčica, siroče od 11 godina koja svijet gleda malo drugačijim očima, djevojčica koja se teško prilagođava okolini pa bijeg traži uz svoju izmišljenu Blizanku. Lina, Indijanka oteta iz svoje obitelji; Florens, crnkinja koju je majka s nepunih 15 godina zamijenila za otplatu obiteljskog duga gospodaru. Tu je i Rebekka, žena gospodara Jakova s kojim ide u Novi svijet i jako se teško prilagođava novoj situaciji što rezultira pobačajima, a svaka takva situacija sve većom tugom i razočarenjem. Četiri žene i četiri priče, slične a opet toliko različite.

Krenuvši s ovom malom i tankom knjigom očekivala sam pročitati ju u jednom dahu. Što inače i bih ako gledamo samo na broj stranica (158). Ovaj put sam se baš prevarila. Nije ovo jedna od takvih knjiga, ovoj se morate posvetiti. Iščitavati i razmišljati, povezivati i zaključivati, proživjeti svaku priču ispričanu kroz svaki od četiri ženska lika. Ponekad sam mislila da znam koja nam djevojka pripovijeda, no kasnije, tijekom teksta sam shvatila da nije tako, pa sam se morala vraćati na početak kako bih sve povezala. Rečenice su najčešće kratke, dvosmislene, ponekad sadržavaju dva vremena radnje koje pričaju o različitim likovima. Neka vrsta milosti definitivno nije za odmor i „mozak na pašu“ . Stil koji je zahtjevniji, mogla bih reći i teži, znao me umoriti, pa sam knjigu čitala u par navrata.

Nije pomogla ni tema knjige. Sva ta tuga ropstva, a opet velika želja za životom i preživljavanjem, potraga za pripadanjem i ljubavlju (obiteljskom, romantičnom), daje priči mučnu notu. Ono što je ove četiri djevojke držalo da ne posustanu, da se i dalje bore, bila je nada. Nada za bolje sutra koja je i mene tjerala da svaku priču prođem uz njih.

„Pa, mozgala je Lina, dah smrti najveći je stvoritelj, najviše mijenja um i prikuplja najviše srdaca. Što god odlučiš dok ga udišeš nepouzdano je koliko i neumoljivo. Razboritost je rijetka u kriznim trenucima.“

„… dobiti vlast nad drugim, teško je; izboriti vlast nad drugim, pogrešno je; dati vlast nad sobom drugomu, zlo je.“