Pročitali smo knjigu koju je napisala Clarice Lispector, Muke po G. H.. Našu recenziju knjige Muke po G. H. pročitajte u članku.

Autor: Clarice Lispector

Izdavač: Vuković & Runjić, 2020.

IG: @what.the.muggle

Prije stvaranja i pisanja dojma, morala sam potražiti pomoć velikog Googlea. Najbolja rečenica koju sam pronašla vezano za ovu knjigu bila je ona u kojoj se napravila usporedba sa Sartreom, Kafkom i Woolf, da bi knjiga mogla biti plod njihovog zajedničkog rada. Koliko god volim i cijenim svakog pojedinačno, i koliko god sam htjela nakon svih silnih kritika voljeti i razumjeti ovu knjigu, nažalost mi to nije pošlo za rukom. Utjehu bih mogla pronaći u nadi da mi još treba vremena i misaonog iskustva da bih u ovoj knjizi pronašla elemente remek-djela koje kritika diljem svijeta ističe. No ako ja nisam bila spremna, ne znači da nećete biti vi. Svakako je činjenica da ovo nije knjiga za svakoga i da traži popriličan angažman i jednu zrelu filozofsko-misaonu podlogu poimanja smisla svijeta i nas u njemu.

Za Clarice Lispector kažu da je vjerojatno najpoznatija književnica za koju nismo čuli. Rođena je 1920. u Ukrajini, a uskoro se zbog loših životnih uvjeta preselila s obitelji u Brazil. Svoj prvi roman objavila je s 23 godine, i iako su je mnogi uspoređivali s Woolf i Joyceom, ili pak Marlene Dietrich po fizičkom izgledu, ona se voljela držati po strani, neovisna, tajanstvena, šutljiva. Nije se voljela klasificirati ni pod što, osobno ili književno, te je često govorila kako ni samu sebe ne razumije. Poprilično zanimljiva osobnost, mora se reći.

Recenzija knjige: Muke po G. H.
Muke po G. H.
možda je i najpoznatiji roman, a čudan je, mističan, mračan, težak, uznemirujuć. Objavljen je 1964., iste godine kad je Sartre odbio Nobelovu nagradu za roman Mučnina. Puka slučajnost. Lispector je i uzela elemente egzistencijalizma i dovela ih do transcendentalne krajnosti, a smjestila ih u neobičan i pomalo zloban ambijent, pa se čak za ovaj roman upotrebljava termin egzistencijalni horor. Daleko je to od horora na koje smo navikli – nema čudovišta, nema zlog protivnika. Priča je protkana strahom čiji parametri nisu ni jasni ni definirani, no njegova je stvarnost neupitna. Najbliže se može objasniti kao strah od vlastite unutarnje stvarnosti, jer protagonistica proživljava neku vrst psihološke, egzistencijalne krize, i to u okviru svog izrazitog filozofskog uma.

“Ali uplašila sam se jer ne znam kamo vodi ova cesta. I nikada se prije nisam prepuštala, osim ako nisam znala čemu. Jučer sam satima bila izgubljena, bez svog ljudskog sklopa. Da sam imala hrabrosti i dalje bih bila izgubljena. Ali strah me je novih stvari i strah me je živjeti ono što ne shvaćam – želim uvijek biti sigurna da barem mislim da razumijem, ne znam se prepustiti izgubljenosti. Kako objasniti da me najviše strah upravo biti? A ipak nema drugog puta. Kako objasniti da me najviše strah što ću živjeti to što bude?”

Činjeničnih podataka ima vrlo malo: G. H. (inicijale pripovjedačice saznajemo s njezinog kufera) dobrostojeća je kiparica iz Rio de Janeira. Prethodnog dana, nakon doručka, G. H. uputila se iz dnevne sobe u sobu u koju nije ulazila mjesecima, a u kojoj je boravila sluškinja koja je nedavno dala ostavku. Očekivala je nered, no sobu je zatekla u besprijekornom stanju. I sam ju je taj prizor zaprepastio, jer joj je u planu bilo iskoristiti svoju jedinstvenu kreativnost i namjestiti sobu po svome. No to je ubrzo postalo manje bitno kad je tu očitu čistoću narušio po njenom mišljenju zastrašujuć detalj – žohar koji izlazi iz ormara. Ostatak romana vrti se oko incidenta sa žoharom i posljedica istoga, jer dok je pokušavao izaći iz ormara, ona je zalupila vratima nakon čega ga je promatrala kako ugiba.

Recenzija knjige: Muke po G. H.
Na G. H. od tog se trenutka spustio nekakav mračan, nejasan, metafizički, egzistencijalan užas koji je sam sebi krčio nezamislive puteve. Na trenutke mučan, na trenutke prosvjetljujuć, ali uvijek izrazito složen da traži jednu posebnu vrstu svijesti i osobnosti da bi ga se pratilo. I to ne samo sadržajno, nego i stilski. Skoro je više upitnih nego izjavnih rečenica, a brojna pitanja ostaju neodgovorena. Postoji i osjećaj namjerne nespretnosti, pri čemu se riječi i ideje ponavljaju unutar rečenica. Bol i zbunjenost dakle nisu samo rezervirani za psihofizičko stanje u kojem se protagonistica nalazi, nego se i prebacuju na pomalo nespretnu sintaksu i cjelokupnu strukturu misli. Sve se to spaja i kulminira u najpoznatijem, najautentičnijem i najšokantnijem prizor u cjelokupnoj brazilskoj književnosti, a i šire.

Nadam se da ću jednog dana biti spremna za ovu jedinstvenu književnicu i razumjeti što je htjela reći.