Pročitali smo knjigu koju je napisala Elena Ferrante, Mučna ljubav. Našu recenziju knjige Mučna ljubav pročitajte u članku.

Autor: Elena Ferrante

Izdavač: Profil knjiga d.o.o., 2019.

IG: @what.the.muggle

Elena Ferrante. Veličanstvena i tajanstvena. Vjerujem da svi znamo da je ovo pseudonim talijanske spisateljice (ili pisca, mada u to zbilja sumnjam), no nije na odmet ponoviti. I dalje ne znamo tko se krije iza ovog umjetničkog imena, no znamo da je to osoba pa skoro i nadljudskih mogućnosti, sposobna reći neizrecivo. Svoj identitet taji još od izdavanja prvog romana, L’amore molesto, koji je u Italiji objavljen 1992. Upravo je uoči izlaska ovog romana svojem izdavaču u pismu objasnila: “Vjerujem da knjige, jednom kad su napisane, nemaju potrebe za svojim autorima. Ako imaju što poručiti, prije ili kasnije, naći će svoje čitatelje; ako nemaju – neće… Osim toga, zar promocija ne košta? Bit ću autor koji će najmanje koštati vašu izdavačku kuću. Poštedjet ću vas čak i svoje prisutnosti.” U nas je knjiga prevedana tek lani u nakladi Profil kao Mučna ljubav.

I zbilja je mučna.

Započinje majčinom smrću, a ne znamo radi li se o nesreći, ubojstvu ili samoubojstvu. Pripovjedačica je Delia i pokušava rekonstruirati posljednje dane majčina života. Dana nam je tako priča majke (koju uvijek zove imenom – Amalia) kroz kćerine oči i tijelo. Osim što se vraća na mjesta koja bi joj mogla biti od pomoći, istovremeno se suočava i sa svojom traumatičnom prošlošću koja je puna suprotnih osjećaja i nepouzdanih sjećanja. Obiteljska povijest mučna je, komplicirana i ružna. Delia zbilja ima što za probavljati.

Recenzija knjige: Mučna ljubav
Osim članova bliže obitelji, tu je i pomalo sjenovita figura Caserte, kojeg je Delia u dobi od pet godina optužila za preljub s Amalijom, što je uzrokovalo raspad ionako disfunkcionalne obitelji, a sad se ispostavilo da je on posljednji koji je Amaliu vidio živu. Delia pokušava otpetljati cijelu tu vezu, ali i čvorove koje su napravile njezine vlastite misli, koje joj ne dozvoljavaju bistrinu i istinu. No konačno otkrivanje Delijine tajne još više naglašava tajanstvenu i nestabilnu mješavinu stvarnosti i fantazije.

Važno je naglasiti da je knjiga emocionalno jako teška i intenzivna, i nije ugodna za čitati. Za one koji vole direktne i prljave obiteljske sage kao i otkrivanje unutarnjih stanja, Ferrante je iznijela sve. Njen vješto istančan jezik ovog je puta stvorio sirove detalje koji zrelo prenose nasilje, perverznost i tjelesne funkcije. Ne osporavajući njezine mogućnosti da napiše neizrecivo, mogu razumjeti da će nekima biti previše uznemirujuća i nelagodna (čak i posveta mojoj majci doprinosi tome, jer nije ovo topla priča za mamu). No upravo u tome i leži njezina jedinstvenost. Koliko god mučno i teško čitati ove rečenice, poistovjetiti se s njima, razumjeti zašto ih je i kako napisala, ne zatvaramo knjigu imajući na umu „prljavo“. Ostajemo pod dojmom, začuđeni i oduševljeni u isto vrijeme, razmišljući o dubinama ljudskih misaonih stanja i nestabilnostima tih dubina, o krhkom ali izdržljivom ljudskom biću, o željama, potrebama i strahovima koje svi imamo. Tko dosad sebi nije priuštio čitanje knjiga ove genijalne osobe, neka to napravi. Premda moram reći da bih za početak i za tipičan feranteovski stil izabrala tetralogiju Genijalna prijateljica u kojoj je originalna, čudna i hrabra. I neizrecivo dobra.