Pročitali smo kinjigu autorice Susannah Cahalan, Mozak u plamenu: Mojih mjesec dana ludila. Našu recenziju knjige Mozak u plamenu: Mojih mjesec dana ludila pročitajte u članku.

Autor: Susannah Cahalan

Izdavač: Profil Zagreb

Facebook: Pročitala Dubravka Š.

Susannah Cahalan (1985.) američka je novinarka i književnica, najpoznatija po memoarskim zapisima Mozak u plamenu: Mojih mjesec dana ludila u kojem je opisala svoju borbu sa vrlo rijetkom autoimunom bolešću anti-NMDA receptorskim encefalitisom. Zaposlena je kao istraživačka novinarka u New York Postu i za članak „Mjesec ludila“ dobila je The Silurian Award of Exellence in Jouranlism for Feature Writting. Živi u Jersey cityju u New Jerseyu.

Ova knjiga nije baš jučer izašla iz tiska, nekako mi je promakla. Nisam voajer ali volim čitati knjige temeljene na istinitim događajima, one u kojima autori dijele vlastita iskustva sa okolnostima koje bi se mogle i drugima dogoditi ili su im se dogodile.

Ovo je jedna jako dobra knjiga sa takvom tematikom, nevjerojatno je što nas može snaći u životu.

Recenzija knjige: Mozak u plamenu: Mojih mjesec dana ludila
  • Facebook
  • Twitter
  • Gmail

Na početku romana autorica je napisala posvetu.

Citat:

Posvećeno svima oboljelima bez dijagnoze.

Početkom 2009. New Yorkom je vladala epidemija stjenica, pa je Susannah za dvije crvene točkice zamijećene na ruci pomislila da su ugriz tih kukaca, pozvala službu za dezinsekciju, izgledalo je da je problem riješen.

Tijekom godine počele su joj se događati sve čudnije epizode koje liječnici nisu bili u stanju dijagnosticirati, simptomi su bili kombinacija svega – apstinencijske krize, depresije, bipolarnog poremećaja. Google je izbacio impresivnu listu velikih umjetnika pa i političara sa bipolarnim poremećajem, Susannah je u ožujku zadovoljno zaključila.

Citat:

„Nikada nije postojao ni jedan veliki um bez tračka ludila“, rekao je Aristotel.

Napadaji bolesti postajali su sve učestaliji, sve teži, sve su više iscrpljivali Susanah i plašili okolinu. Čula je glasove, imala probleme sa pamćenjem, osjećaj jamais vu – osjećaj kada se sve poznato čini stranim, nikad viđenim, dakle suprotno od d­éjà vu. Nakon jednog strašnog ispada u stanu, obitelj je odlučila smjestiti je u bolnicu i to na odjel za proučavanje epilepsije.

Sve što su liječnici poduzimali bilo je uzaludno, svi nalazi bili su uredni, a Susanah je bila sve lošije, nesvjesna svog stanja više je puta nastojala pobjeći. Ekipa liječnika se nadopunjavala, izmjenjivala, vrijeme je prolazilo sve do trenutka kad njezini nalazi nisu došli u ruke sirijskog liječnika dr. Najjara koji je bio upoznat sa istraživanjima dr. Josepha Dalmaua i koji je konačno postavio pravu dijagnozu – anti-NMDA receptorski autoimuni encefalitis.

Citat:

NMDA (N-metil-D-aspartamska kiselina) receptori ključni su za učenje,  pamćenje i ponašanje te su osnovna sirovina kemije u mozgu. Ako su oni ugroženi, stradaju i um i tijelo.

Susannah Cahalan bila je 217. osoba na svijetu koja je dobila tu dijagnozu od 2007. godine kada je bolest prepoznata. Nakon svega što je prošla zapitala se „ ako je jednoj od najboljih bolnica u svijetu trebalo toliko vremena da načini taj korak, koliko onda još ima ljudi koji se ne liječe, nego im je postavljena dijagnoza mentalne bolesti ili su osuđeni na život u domu za nemoćne ili na odjelu za psihijatriju?“

Nakon mjesec dana strašnih traumi za sve, a ponajviše za Susanah, liječenje je počelo, ali nije išlo ni brzo niti jednostavno, postavljalo se pitanje hoće li ona ikada više biti „stara“ Susanah, vedra, otvorena, društvena osoba. Nakon završetka liječenja javlja se i pitanje hoće li se, kada i kako bolest ponoviti.

Susanah je najveći dio priče rekonstruirala iz liječničkih bilješki, sjećanja i dnevnika svojih roditelja i svojeg dečka, njezino pamćenje na tih mjeseca dana smještaja u bolnici izbrisano je zajedno sa dijelom pamćenja na događaje prije smještaja u bolnicu. Ponekad naiđe na neki predmet, ali ne zna kada ga je i zašto kupila, pa se tješi Nitzscheovom mišlju

Citat:

Nikada nije dokazano da zaborav postoji: znamo samo to da se nekih stvari ne možemo sjetiti onda kada želimo.

Liječenje je koštalo milijun dolara, samo jedna doza lijeka vrijedila je 20 000 dolara, većinu troškova pokrilo je zdravstveno osiguranje, ali Susanah je imala sreću što ima roditelje koji su mogli platiti ostale troškove liječenja.

Za one koje ne znaju – autoimune bolesti su one kod kojih tijelo iz nepoznatih razloga napada samo sebe, ima ih jako puno ili je znanost toliko napredovala da se svakim danom otkrivaju nove. Imala sam „čast“ dobiti napad autoimunog reumatskog artritisa (Reiterov sindrom), okidač je bila iscrpljenost organizma nakon poroda udružena sa stresom i najobičnijom virozom. Dakle, umjesto da se tijelo brani od virusa ono napada samo sebe. Bolest je prepoznao – kardiolog!!!!!!!!! Užasavam se i najmanjeg simptoma koja podsjeća na taj napad koji srećom nije dugo trajao, koji kod nije ostavio posljedice ali znam osobe kojima je uništio karijeru profesionalnih sportaša. Kasnije sam imala problema ali dok sam obavila sve pretrage i uspjela doći do specijalista – prošlo i upravo zbog toga sam citirala Susanah koja se pita kako prolaze oni koji se ne liječe u vrhunskim bolnicama. Na troškove liječenja ne smijemo niti pomisliti.

Našla sam podatak da je u Hrvatskoj do 2017. kod 6 pacijentica dijagnosticirana bolest koju je imala Susanah, od prvih simptoma do početka liječenja bila su potrebna 32 dana, a sve pacijentice imale su slušne i vizualne poremećaje, te ponašanje u skladu sa opisima pojedinih psihičkih bolesti. Da li su izliječene – ne piše, izvor je jedna doktorska dizertacija.

Godine 2016. prema ovoj knjizi snimljen je film Brain on Fire: My Month of Madness sa Chloë Grace Moritz u glavnoj ulozi, režija Gerard Barrett.