Pročitali smo prvu knjigu nove trilogije Fredrika Backmana, Medvedgrad. Ovog puta vam donosimo dvije potpuno suprotne recenzije knjige Medvedgrad koje možete pročitati u članku.

Autor: Fredrik Backman

Izdavač: Fokus komunikacije d.o.o., 2018.

Prva recenzija – Tonkica Palonkica

IG: @tonkicapalonkicacitalica

GRhttps://www.goodreads.com/user/show/21285672-tonkica

Backman nas ovdje vodi u Medvedgrad, maleni grad u šumi koji godinama gubi sve što se izgubiti može; stanovnici se iseljavaju u veće gradove, ekonomije skoro pa ni nema, dok ekstremno zatvorena zajednica samo pomaže sve to uokviriti… Ono što grad još drži na okupu je ljubav prema hokeju. Kad se juniorski tim hokejaša izbori za državno polufinale, sve nade i snove Medvedgrada mora ponijeti ekipa tinejdžera koja je veličana i sve nade su uložene baš u njih. Djeca se sa svime time nose najbolje što znaju kada im sve to još više oteža počinjen zločin od jednoga iz ekipe.

Malo zabačeno mjesto s „tucet“ stanovnika od kojih svatko od njih ima barem jednu dijagnozu o kojoj ne priča. Žive za hokej, sanjaju hokej, hokej je jedino bitno u životu. Nitko ne voli nikoga, nitko nije sretan, svi se samo žale dok ne rade ništa u životu osim igraju hokej ili pričaju o njemu. Zabave nema, osim alkohola i „bulijanja“ slabijih. Naravno da od toga neće izaći ništa dobroga, već se na kraju sve to skupa podvuče pod tepih i prođe kao da ništa nije bilo. Pregrozno i prestrašno! Tu mi se odlično uklapa ona: „Tko tebe kamenom, ti njega još većim“! Stvarno? To učimo djecu?

Toliko nelogičnosti, propusta, beskrupuloznosti, manjka ideala, poštenja, ljubavi.. Busamo se u prsa Medvedgradska, jer mi smo Medvjedi, ali nije problem, igrati ćemo za drugi grad za ono za što sami živimo. Svi za jednog-jedan za sebe! Imamo ovdje i gay temu, pa zatim i grupu velikih muškaraca u crnom na čelu s bakicom šankericom koja za sve ima najbolje riješenje, najslabijeg dečka koji je preživio svo moguće maltretiranje od svoje ekipe da bi se pokazao kao jedan od najboljih u njihovom sportu… Puno klišeja, a morala nigdje. Iskreno, „ne znam“ tko je ni napisao ovu knjigu! Jer u usporedbi s dvjema Backmanovim prethodnicama – Bakicom i Oveom koje su krasne, Medvedgrad je sve samo ne takav.

Bilo je na momente dosadno; ponavljano, nabrajano, besmisleno i nimalo poučno. O hokeju nisam znala puno, a sada želim znati još i manje. Ono što sam naučila čitajući ovu knjigu je da mala mjesta treba izbjegavati jer te i ovako neće primiti, stanovnici će sami odlučivati o svačijoj pravdi, te u skladu s time biti će im sve svejedno pošto i ovako ne vole gdje žive.
Malo je reći da sam razočarana s prvom knjigom u nizu gdje nas očekuju još dva nastavka. Ja svjesno biram da ovaj naslov vidim kao samostalan, te završavam s cijelom ovom šaradom. Iskreno se nadam da mladež ovu knjigu neće uzeti kao zvijezdu vodilju u svome životu jer inače nam se gadno piše! 🙁 A vi se ne dajte obeshrabriti, nemojte slušati mene, već lijepo sami provjerite što ćete dobiti čitajući Medvedgrad.

„Ako si iskren, ljudi će te pokušati prevariti. Budi iskren unatoč tome. Ako si dobar, ljudi će te optužiti da kriješ sebične motive. Budi dobar unatoč tome. Sve dobro što danas učiniš, ljudi će do sutra zaboraviti. Čini dobro unatoč tome.“

„- Jedino što nam sport daje su trenutci. A što je život drugo osim trenutaka, Peteru?“

„A kada dovoljno ljudi šuti dovoljno dugo, nekoliko glasova može stvoriti dojam da svi vrište.“

„Velike tajne od nas čine male ljude.“

Ocjena: 3/10

Recenzija knjige: Medvedgrad [dva različita mišljenja]
  • Facebook
  • Twitter
  • Gmail

Druga recenzija – Dubravka Šćukanec

Facebook: Pročitala Dubravka Š.

Frederik Backman (1981.) švedski je kolumnist, bloger i književnik. Poznat je po djelima Čovjek zvan Owe, Moja baka vas pozdravlja i kaže da joj je žao, Britt-Marie je ovdje, Medvedgrad te Us against you. Djela su mu prevedena na 25 jezika.

U romanu Medvedgrad dva su glavna junaka – hokej i Medvedgrad, gradić na rubu izumiranja negdje na sjeveru Švedske.
U Medvedgradu svi žive hokej. Starija juniorska hokejaška ekipa izborila je polufinale velikog natjecanja, ulozi i nadanja porasli su do neba. Mještani očekuju da će već pobjeda u polufinalu gradiću donijeti mnogo, nova radna mjesta, zaustavljanje iseljavanja i propadanja, novo klizalište, pobjeda u finalu bila bi ostvarenje snova.
Književnik nas upoznaje sa 17godišnjim članovima ekipe, njihovim međusobnim odnosima, obiteljskim (ne)prilikama, ali i sa vodstvom i trenerima kluba kao i građanima od kojih je većina nekoć igrala hokej, a pravu slavu iskusio samo jedan.
Neki igrači prepuni su samopouzdanja, drugi znaju da im je ovo posljednja prilika, mlađi se trude dostići starije, a mnogi bivši igrači još u srcu nose gorčinu zbog neuspjeha.

Citat:

Puno se očekuje od onoga kojemu je puno dano.”

Na tulumu nakon polufinalne utakmice stvari izmiču kontroli, događa se strahota koja će iz temelja uzdrmati Medvedgrad, odnose među igračima, među stanovnicima, upravom i sponzorima kluba.

Duboko me dirnula ova knjiga koja zadire u surovi svijet vrhunskog sporta u kojemu ponekad ne ostaju najbolji nego oni sa najboljim (financijskim, rodbinskim) zaleđem.

Sjetila sam se šesnaestgodišnjeg košarkaša koji je samo tako izbačen iz kluba, roditelji nisu sponzorirali klub, nisu treneru obećali stalno radno mjesto. Dječak je doživio slom živaca, tri dana i tri noći nije spavao, dvije godine kasnije sa drugim klubom osvojio je juniorsko prvenstvo grada ali prolaz u seniore nije dobio. U Americi su treneri pohvalili njegovu predanost, ozbiljnost, talent, nudili su mu stipendiju ali želio se vratiti u Hrvatsku, krenuti iz domovine.
Jedan drugi dječak izvršio je samoubojstvo kad je shvatio da neće uspjeti ostvariti sam vrh u sportu kojim se bavio.

Puno je prljavštine u sportu, što viša razina to više smeća, zakulisnih igara. Djecu treba poticati da se bave sportom (glazbom, umjetnošću….) ali treba i držati pritegnutu ručnu kočnicu, jer teško je, preteško objasniti djetetu zašto baš on/ona nije uspjelo, a svjesno je svojih mogućnosti.
Zato je jedan, inače rođeni filozof, nakon osvajanja zlatne medalje u košarci sa Vučićima (Cibona) rekao da ide u penziju. Trenerica je bila izuzetno netaktična i nepravedna prema njemu na toj zadnjoj utakmici, shvatila je glupost i sama, ali naš filozof je plakao i nije htio uzeti medalju. Ode on u penziju. I legendu jer je kao mali imao tako debele živce da postigne tzv. zlatni koš.

Jedva čekam prijevod nastavka Medvedgrada naslovljen Us against you objavljen u svijetu u lipnju 2018. godine.

Citat:

Što je zajednica?
To je ukupni zbroj svih naših izbora.

Ocjena: 10/10