Pročitali smo knjigu koju je napisao Marko Aurelije, Meditacije. Našu recenziju knjige Meditacije pročitajte u članku.

Autor: Marko Aurelije

Izdavač: Planetopija d.o.o., 2017.

IG: @what.the.muggle

O ovoj ću knjizi morati drugačije pisati i unaprijed si dozvoliti nedostatak riječi koje su mi potrebne za prenijeti važnost i dojam. Čitam otkad sam sebe svjesna, s knjigama sam vezana strukom, i to duplo (profesorica i knjižničarka :D), volim i filozofiju, no dosad nisam naišla na tekst poput ovog. Malo mi je i teško da se ranije nisam poučila, što općekulturno što književno, ljepotama i mudrostima ovog genijalnog uma. Zapanjujuća je mogućnost da tako kažem ovog povijesnog superčovjeka da u samo nekoliko rečenica promijeni perspektivu stvari, osjećaja i strahova koje svi imamo. Reakcije koje su se prenosile preko stranica bile razjapljena vilica, raskolačene oči… i muk.

Marko Aurelije Antonin rođen je davne 121. godine, i slovi za najplemenitijeg rimskog cara. Nepotrebno je iznositi detaljne povijesne podatke, jedino što je bitno u biografiji za sam nastanak današnjih Meditacija je da je posljednjih desetak godina boravio u dunavskom području i svoj pomalo melankolični život kako navode ublažavao pišući razmišljanja koja su trebala biti i ostati samo njegova. To potvrđuje i naslov koji su nosila – Sebi. No hvala nebesima pa su danas dostupna najširoj populaciji. Prepoznata su i uobličena u jedinstveno, svevremensko djelo koje otkriva veličanstven i ponizan um Marka Aurelija.

Recenzija knjige: Meditacije
Riječ je o zbilja posebnom čitalačkom iskustvu, o rijetko viđenom introspektivnom tekstu u kojem su okupljena osnovna i univerzalna ljudska razmišljanja. Napisan je poput kratkih intimnih misli i poruka sebi samome kroz koje pokušava dokučiti karakteristike vlastite duše i utvrditi važnost i ulogu čovjeka u ovom svijetu. Vođen je stoičkim načelima s ciljem pronalaženja duševnog mira i ostvarenja zadovoljnije verzije samoga sebe.

Pri samom početku čitanja nisam se mogla oteti dojmu da čitam riječi koje su napisane u drugom stoljeću. Uvijek je drugačiji osjećaj čitati djela nastala u našem vremenu i ona koja žive već stoljećima ili tisućljećima. Isto tako, svi stariji tekstovi odišu starinom, osjeti se duh vremena u kojem su nastali. No ovdje nije tako, ovdje riječi svevremenost i općeljudsko sjaje u svom punom sjaju. Gotovo je nevjerojatno spoznati da nam je čovjek koji je živio u drugom stoljeću toliko blizak, i da smo zakinuti za tu činjenicu, ne bismo je bili u stanju pogoditi. Čitajući misli Marka Aurelija poistovjećujemo se, slušamo ga i razumijemo, divimo mu se i sami uviđamo moralne unutarnje borbe svakog čovjeka. Daje ih izrazito skromno, ponizno, plemenito i humano. Svjestan je svoje ranjivosti, iskren u kritikama, hrabar i odvažan u nastojanjima. Kroz svaku misao podsjeća se da duboki pogled u sebe samoga čovjeku daje bistrinu, jednostavnost i potreban mir da se odupre sumnjama i strahu. Zbog toga u naslovu i stoje meditacije, kao usmjeravanje važnosti na povlačenje u samoga sebe, u jedino čvrsto uporište, u trenutcima kada se susrećemo s izazovima. Zarujemo li u sebe, u nutrinu, kada smo u tami i ne vidimo izlaz, kada nam se prepreke čine nepremostivima, onda možemo pronaći put prema svjetlu, prema jedinom i pravom svjetlu ispod kojeg problem obitava, i možemo uvidjeti da nas neće ugroziti.

Recenzija knjige: Meditacije
Meditacije
su podijeljene u dvanaest knjiga, a teme o kojima iznosi razmišljanja često se ponavljaju. No ponavljanje je nužno kako bi se ispravne misli utemeljile, jer znamo svi kako brzo možemo zaboraviti dobre ideje i poruke. Među najčešćim temama pronalaze se nepotrebni strahovi od smrti (“Učeno gledanje na smrt poučava kako u tome nema ništa površno, zakinuto ili odbojnosti vrijedno; valja je jednostavno čekati kao svrhu prirode.”), prirodnost svih ljudskih stanja (“Kad god pretrpiš bol, budi spreman nositi se s mišlju kako bol nije moralno zlo i ne šteti tvojoj vladajućoj inteligenciji – bol ne može nanijeti štetu ni njenoj razumskoj, kao ni društvenoj prirodi. Neka ti pomogne Epikurov savjet: Bol nije ni neizdrživa ni beskrajna, sve dok pamtiš njezine granice i ne pretjeruješ s maštarijama.”), priroda dobra i zla, blagost i prihvaćanje naspram ljutnje, zajedništvo s ljudima (“Kad te tkogod krivi ili mrzi, ili pak ljudi iznose slične osude, zadri im u dušu, prodri u nutrinu i pogledaj kakva su soja. Shvatit ćeš da je nepotrebno trpjeti bojazi zato što o tebi misle nešto osobito. No i dalje budi blag s njima. Oni su ti po prirodi prijatelji kojima i bogovi pomažu na razne načine – snovima i proroštvima – barem kad su u pitanju njihove brige.”), povezanost čovjeka i prirode, itd. Da se razumijemo, treba se moći toliko uzdignuti i biti u stanju živjeti po ovim principma. S nekim se stavovima teško uopće i složiti, primjerice sigurno je kontroverzno mišljenje da su i najteže nepravde dio svijeta kao cjeline, svijeta koji ima smisla. No ne može se ni poreći sljedeće: “Štoviše, potraga za užitkom kao nešto dobro, i izbjegavanje patnje kao nešto loše, tvore grijeh. Netko takav neizbježno i često mora kriviti Prirodu univerzuma za nepoštenu raspodjelu između dobrih i zlih ljudi, budući da su oni zli često duboko ogrezli u užitak i posjedovanje kojim zamjenjuju užitak, dok oni dobri često nailaze na patnju i okolnosti koje im uzrokuju bol.”

“Oni koji žele štovati Prirodu i dijeliti njezin um, moraju sami biti ravnodušni prema tim parovima suprotnosti, prema kojima je ravnodušna i Priroda univerzuma – ona ne bi stvorila takve suprotnosti da prema njima nije bila ravnodušna.”

Zapravo ni nemamo dokaza da je Marko Aurelije uspio živjeti u skladu sa zapisanim, jer teorija je puno lakša nego praksa. No voljela bih zamisliti da je uspio; teško je i traži puno odricanja i samoupravljanja, ali je moguće. Ako se potrudim biti slikovita, mogu ga zamisliti u tom drugom stoljeću, u raskošnoj ali samotnoj sobi, kako sjedi i naizmjenice gleda mutno u daljinu i zapisuje misli. Razgovara sa samim sobom, ali i svakim tko vodi unutarnje plemenite borbe. Iako ih je teško voditi sam i iako nam više-manje svima treba pomoć za nositi se sa životnim izazovima, na kraju se sve svodi na to da je jedino važno biti u stanju sam sebi olakšati. Sve ostalo spada u sferu neizravnog. Ali ta izravna veza, nju je potrebno uspostaviti, i onda ona opet neizravno može poticati i utjecati dalje.

Čitajte Meditacije čim prije, a svakako ne preskočite ni predgovor koji mi je uvelike pomogao da koliko-toliko uspijem formulirati misli o važnosti ove knjige.

Uz ovaj naslov potražite i ostale koji su dospjeli među naše NAJBOLJE KNJIGE.