Pročitali smo novu knjigu Maryam Madjidi, Marx i lutka. Našu recenziju knjige Marx i lutka pročitajte u članku.

Autor: Maryam Madjidi

Izdavač: Sandorf Zagreb, 2019.

Facebook: Pročitala Dubravka Š.

Maryam Madjidi (1980.) je francusko-iranska književnica, koja je u dobi od 6 godina bila prisiljena s roditeljima, zbog njihovih komunističkih uvjerenja, potražiti azil u Francuskoj. O sebi govori kako je rođena tri puta, 1980. u Teheranu, 1986. po dolasku u Francusku te 2003. po povratku u Teheran. Studirala je književnost na Sorbonnei te predavala francuski u Pekingu i Istanbulu, jer je željela biti jako, jako udaljena od Francuske i Irana pišući o progonstvu. Debitirala je 2017. godine romanom Marx i lutka za koji je nagrađena Goncourtovom nagradom za najbolji prvi roman, nagradu je doživjela kao drugu dobrodošlicu Francuske. Maryam Madjidi piše drugi roman, zaposlena je u Crvenom križu na prihvatu i orijentaciji protjeranih maloljetnika.

POVIJESNI OKVIR:
Iranom je od 1941. godine vladao šah Mohamed Reza Pahlavi, koji je početkom šezdesetih godina pokrenuo program ambicioznih gospodarskih reformi pod imenom Bijela revolucija. Sredstva dobivena od prodaje nafte usmjerena su na modernizaciju poljoprivrede, sekularizaciju zemlje, izjednačavanje prava glasa muškaraca i žena itd. Unatoč reformama, zemlju je zahvatila sve veća društvena nejednakost, a autoritativni šahov režim kao i korumpiranost režimskog aparata generirao je nezadovoljstvo iranskog stanovništva.
Kao predstavnik tradicionalnih slojeva društva i veliki protivnik ženskog prava glasa iz mnoštva kritičara šahova režima izdvojio se klerik Ruhollah Homeini, koji je iz progonstva u Turskoj i Iraku, kasnije Francuskoj, nastavio s djelovanjem protiv šaha Pahlavija.
Neredi u Iranu počeli su nakon objave o napadu na Homeinija, vojska i policija pucale su po prosvjednicima, šah u siječnju 1979. s obitelji odlazi u Pariz, Iran vodi ministar Shapouru Bakhtiaru. Monarhija je službeno okončana 11. veljače 1979. godine kada je iranska vojska proglasila neutralnost, Bakhtiar pobjegao iz zemlje, a Homeini se dočekan od milijuna ljudi vratio u nju.
Revolucija je završila 1. travnja 1979. kada je nakon referenduma proglašena Islamska Republika Iran. U ustavu donesenom u prosincu iste godine stopljeni su elementi republike i teokracije, postoji institucija predsjednika parlamenta, ali vrhovni vođa Irana je osoba s najvećim političkim i vjerskih autoritetom u državi koja nadgleda doslovno sve. Ipak, unatoč pozitivnom ozračju zbog odlaska šaha, nastavile su se nesuglasice u pogledima oko budućnosti Irana, jer je postojalo više revolucionarnih skupina, a one su uključivale liberale, marksiste, anarhiste, laike, kao i veliki broj vjerskih skupina različitog viđenja budućnosti zemlje.

O ROMANU:
Marx i lutka vrlo je poetična, ali dramatična i snažna autobiografija Maryam Madjidi koja je 1980. godine u dobi od 6 godina bila prisiljena zajedno sa roditeljima napustiti Iran i potražiti politički azil u Francuskoj. Maryamini roditelji bili su još za vrijeme šahovog režima vrlo politički angažirani, gotovo fanatičnih marksističkih uvjerenja zbog čega je Maryamin život bio ugrožen još tijekom majčine trudnoće.
Roditeljska predanost idealima i Partiji išla je toliko daleko da su došli na „genijalnu“ ideju te u pelenama malene Maryam raspačavali proglase, zbog čega je bjesnila baka Masume.

Pročitali smo novu knjigu Maryam Madjidi, Marx i lutka. Našu recenziju knjige Marx i lutka pročitajte u članku.

CITAT:

Nikad nas nisu uhvatili. Poslije, to je postala naša omiljena anegdota. Bili smo ponosni na nju, pričali smo je svima, a u dubini duše nisam se mogla osloboditi pomisli da se političke ideje radi kojih je toliko osoba poginulo dodiruju s mojim pelenama punim izmeta i mokraće. A ono što me najviše morilo, kao i baku, bila je činjenica da su me pretvorili u koristan i učinkovit predmet koji je prelazio iz ruke u ruku a da moji roditelji nisu zbog toga osjećali ni najmanji nemir niti su imali ikakav osjećaj posesivnosti u pogledu moje osobe.

Nakon što su ipak uvidjeli kako su životno ugroženi, Maryamini roditelji odlučuju napustiti Iran, najprije u Francusku odlazi otac, nekoliko mjeseci kasnije Maryam s majkom. Međutim, prije odlaska majka prisiljava djevojčicu da djeci iz susjedstva razdijeli sve svoje igračke, tumačeći joj kako je vlasništvo nešto ružno, to je pročitala u nekoj Makarenkovoj knjizi. Malena ne razumije riječ „vlasništvo“, još manje mamino uzdisanje kakvo je to dijete što „ne kopča ništa od komunizma“.

Dolazak u Francusku bio je šok za Maryam, bijedni stan, nepoznavanje jezika, različitost od ostale djece u školi, sve je to bilo previše za nježnu djevojčicu koja se na svoj način počela buniti. Maryam odbija govoriti, na izgled ne želi učiti francuski, kasnije odbija ponavljati perzijski, ima noćne more, odbija jesti, ne igra se s drugom djecom, ali ne želi biti drugačija. Nakon što ipak prigrli francuski jezik, djevojčica se polako uklapa u francusko društvo, ali ona nije Francuskinja, nije niti Iranka, rastrgana je između obje zemlje, niti jednoj ne pripada. Tek poslije prvog posjeta Teheranu po odlasku u progonstvo, Maryam pronalazi i slaže dijelove svog identiteta. U Iranu je i dalje vrlo strogi režim, ali iza zamračenih prozora odvija se paralelni život koji se ni malo ne razlikuje od života u drugim metropolama svijeta. Žene upravljaju tvornicama, ali:

CITAT:

• Pogledaj me: imam trideset tri godine, naslijedila sam pravo bogatstvo, nisam ružna, završila sam najbolji fakultet u zemlji. Usto sam postigla master iz menadžmenta u Londonu. Odlično sviram satur i klavir i kuham upravo božanstveno. Ali sam „nedostižna“, gotovo nevidljiva za iranske muškarce.
• Prepametna si.
• Da, bježe od mene jer imam moć, financijsku i intelektualnu. Ovdje muškarci ne sanjaju o takvim ženama. Osjećaju se podčinjeni. Osuđena sam da ostanem neudata.

Pa sad, dalo bi se o tome, nije se ni drugdje puno dalje odmaklo.

Čitajući nedavno roman Dogodine u Havani (Chanel Cleeton, Sonatina naklada, 2019.) saznali smo kako stanovnici Kube, koji su nakon revolucije ostali na njoj, ne gledaju blagonaklono na one koji su otišli. Godine 2012. Maryam od taksista u Teheranu saznaje kako je živjeti u Iranu i što misle oni koji su ostali.

CITAT:

• Život u Iranu je paklenski. Bolje biti izgnanik nego trunuti ovdje. Bolje je patiti u Francuskoj nego u Iranu, vjerujte mi.
• Ne volite ovu zemlju?
• Ma volim je, volim je kao svoju majku. Ali pogledajte oko sebe: glavešine nam piju krv na svakom koraku. Na izmaku smo snaga.
• Promijenit će se to, sigurna sam. Pa ne može ovako vječno trajati.
• Iz vaših usta u Božje uši. Ali bojimo se. Ovdje imamo krvožedne barbare, a oni sa Zapada nisu ništa bolji.

Roman je pisan posebnim stilom, lepršavim i zaigranim, književnica piše o sebi, svojim roditeljima, baki, rodbini, životu u Teheranu i Parizu, neki dijelovi romana pisani su stihom ili je autorica citirala velike perzijske pjesnike kojih pjesme recitira i teheranski taksist. Vrlo teška priča ispričana nježno i mjestimice duhovito.

Na jednom mjestu u romanu književnica je istakla kako se zapravo malo zna o životu u Iranu, zna se samo ono što prenose mediji, ali u romanu mi nedostaje bar kratki pogovor književnice o prilikama u Iranu. Iako sam u doba Iranske revolucije bila studentica, čitajući ovaj roman shvatila sam da sam te događaje površno pratila, zbunili su me roditelji fanatičnih komunističkih uvjerenja, zapitala sam se tko se tamo protiv koga borio. Ovo je moja jedina negativna kritika romana, možda će netko čitati ovu predivno napisanu autobiografiju kao bajku, ali vjerojatno će se netko i zapitati kako, gdje i zašto. Sve se pronađe na webu, samo koliko je čitatelja spremno potražiti dodatne informacije?

Sve mi se više sviđaju ovakvi romani, fikcije ili autobiografije, jer naučim ponešto o drugim ljudima, zemljama, kulturama, o ljudima koji žive svoje  živote, daleko od svjetlosti visoke politike, ali na kojima su se slomila ili se još uvijek lome politička koplja. Velika preporuka.