Pročitali smo vrlo popularan roman Nine George, Mala pariška knjižara. Našu recenziju knjige Mala pariška knjižara pročitajte u članku.

Autor: Nina George

Izdavač: Mozaik knjiga d.o.o., 2015.

IG: @tonkicapalonkicacitalica

GRhttps://www.goodreads.com/user/show/21285672-tonkica

Književna ljekarna koju vodi pedesetogodišnji knjižar Jean Perdu liječi razne ljudske tegobe svojim romanima. Nudi pomoć kod slomljenog srca, nervoze, straha, nesanice, ljutnje, ljubomore i svi ostalih bolesti duše. Jean Perdu ima šesto čulo i svaki put preporuči knjigu koja pomogne baš za prisutnu boljku, osim kada je u pitanju on sam. Svoje slomljeno srce i tugu i bijes ne uspijeva izliječiti već više od dvadeset godina. Pomažući novoj susjedi kod useljavanja u zgradu pronalazi pismo koje nije imao hrabrosti (ili ponosa?) otvoriti kada ga je primio. Sudbina ga natjera da to učini baš tada. Što će u njemu otkriti, kako će mu život promijeniti, hoće li pronaći što je tražio i hoće li napokon iscijeliti svoje srce, provjerite u ovoj pravoj knjiškoj priči.

  • Facebook
  • Twitter
  • Gmail

Ideja o književnoj ljekarni mi je predivna! Mogućnost ozdravljenja od pojedine boljke čitajući „pravu“ knjigu mi je originalna i jako pozitivna. Ovu lijepu ukoričenu čarobnost upotpunjuje divan poetički stil koji se proteže kroz cijelu knjigu: „Kuća broj 27 u ulici Montagnard bila je more znakova života, koje je udaralo u Perduov tih otok.“.

Prvih stotinjak stranica mi je stvarno predstavljalo užitak za čitanje, a onda se sve nekako mijenja i gubi ritam. Rasteže se, postaje dosadnjikavo, dok su opisi često nebitni. Sve nabrojano me na trenutke tjeralo da preskačem odlomke kako bih došla do zanimljivijeg dijela. Nije me čak toliko ni zasmetala pozitivnost (patetičnost) dijelova radnje koliko duljina nepotrebnog teksta. No, to sam samo ja. Oduvijek mi je dosada u knjizi bila najgori mogući suputnik. Od mene ide preporuka knjiškim moljcima koji vole čitati o knjigama, romantičnim dušama, ali i onima koji imaju nadu u bolji život bez obzira na njegove poteškoće.

„Inače je uvijek bio u drugom planu, poput pozadine nekakve slike, a život se odvijao sprijeda.“

„Ali ja još moram plakati. Inače ću se ugušiti. Razumijete li to? Naravno. Katkada čovjek pliva u neisplakanim suzama i potone ako ih zadrži u sebi. A ja sam na dnu takvog mora.“

„I što uopće znači staro – starost nije bolest. Svi stare, pa tako i knjige. Ali jeste li vi, je li bilo tko manje vrijedan, manje važan, samo zato što je na svijetu malo dulje od drugih?“

„Knjige će vas spasiti od gluposti. Od uzaludnih nada. Od loših muškaraca. Dat će vam ljubav, snagu, znanje. To je nutarnji život.“

„To bi trebali svi činiti. Riječ voljeti jest glagol, dakle… to se čini. Manje govoriti, a više raditi. Je li tako?“

„Nosimo ih u sebi, svoje pokojne i svoje propale ljubavi. Oni nas upotpunjuju. Ako svoje zaboravljene zaboravimo ilil odagnamo, onda… onda više neće biti ni nas.“

„– Sva ona ljubav. Svi mrtvi. Svi ljudi našeg vemena. To su rijeke od kojih se sastoji more naše duše. Ako ih se ne želimo sjećati, more će presušiti.“