Pročitali smo knjigu koju je napisala Akemi Dawn Bowman, Ljeto. Ptica. Plavo.. Našu recenziju knjige Ljeto. Ptica. Plavo. pročitajte u članku.

Autor: Akemi Dawn Bowman

Izdavač: Fokus Komunikacije d.o.o., 2020.

IG: @tonkicapalonkicacitalica
GRhttps://www.goodreads.com/user/show/21285672-tonkica

„Kad joj sestra Lea pogine u prometnoj nesreći dok je majka bila za volanom, Rumi Seto mora ljeto provesti tisućama kilometara daleko od doma i posve sama suočiti se sa smrću voljene osobe, raspadom obitelji, potragom za smislom života i granicama ljubavi. Boravak kod tete Ani na Havajima donosi joj neobična prijateljstva s tinejdžerom surferom Kaijem i osamdesetogodišnjim Georgeom Watanabeom, koja će joj pomoći da ponovno pronađe želju za životom i stihove pjesme koju ona i Lea nikad nisu stigle dovršiti.“ Ukratko napisano na poleđini knjige savršeno opisuje srž knjige. No, moram dodati da je ona puno puno više i da biste vidjeli u kojem točno pogledu, morat ćete ju sami pročitati i doživjeti razne emocije na koje će vas Rumina priča „natjerati“.

Bilo mi je potrebno više vremena nego inače kako bih si posložila utiske nakon pročitane priče. Kako je pripovijedanje u prvom licu, sve je vrlo osobno i samim time puno emotivnije i prisnije. Unutarnja razmišljanja osamnaestogodišnje djevojke koja je izgubila sestru, ujedno i najbolju prijateljicu, a odjednom poslana tetki da se skoro pa sama snađe u novoj situaciji, znalo je iz tog razloga često biti repetitivno. Zamarajuće mi je ipak postalo logično kada sam shvatila da u stvari o drugome nije ni mogla razmišljati/pričati/šutjeti s obzirom na težinu gubitka i kratkom razdoblju tugovanja (cijeli roman je ispričan u vrlo kratkom vremenskom razdoblju od par mjeseci). S njom smo prošli baš one najgore, prve dane, dane kada se morala barem pokušati natjerati izvući i krenuti ustajati ujutro iz kreveta, a kamoli što više.  „Ne znam što bih trebala osjećati da zaplačem. Znam samo da se osjećam kao da u trbuhu imam kamen koji raste i ne dopušta mi da dišem.“

Recenzija knjige: Ljeto. Ptica. Plavo.
Tetka kod koje je boravila joj je htjela biti oslonac, ali bila joj je neznanka pošto se inače nisu često viđale. Više se uspjela povezati sa starijim susjedom gospodinom Watanabeom s kojim je mogla, a često i jest, samo šutjeti i slušati glazbu. Njegova prisutnost i rijetka, uvijek vrlo kratka komunikacija, joj je odgovarala dok su joj se u glavi rojile i rojile misli i sjećanja na bivši život. Divan lik kojeg bih izdvojila kao najdražeg zbog svoje prgavo/iskreno/duhovite osobnosti.

Rumina česta preispitivanja svojih postupaka, odluka, načina na koji je govorila sa sestrom, najčešće su je odvodila u žaljenje za onim što je trebala reći ili napraviti, bolje postupiti. Uvidjela je da nije bila dobra sestra i to ju je još više boljelo. Biti tinejdžer je teško samo po sebi i često se ne misli ono što se govori, ali se ipak, nauštrb sebi izreče puno toga u afektu. Prisjećanja koja je Rumi imala nisu ju prikazivala u lijepom svjetlu, ali ne može se reći da nije voljela svoju malu obitelj, mlađu sestru Leu i mamu. „Ima smisla, barem mislim, da ako zaista voliš nekoga tko je umro, i dio tebe umre s njim.“

Sporedni likovi su prikazali razliku između onih koji tuguju i onih koji nemaju ni približno takvih tužnih i teških problema u životu. Društvo surfera u koje spada i njezin prvi susjed Kai bili su svoji, puni životne energije, pozitivnog i bezbrižnog stajališta koje je Rumi na početku išlo jako na živce. Njihova upornost da ju izvuku iz kuće i ljušture u koju se zatvorila je pomogla i natjerala djevojku da okusi život na Hawajima, na plaži, suncu, karaoke barovima i na trenutak zaboravi svoje probleme. Dokazali su da nije uvijek potrebno da nam podrška i rame za plakanje budu osobe koje dugo poznajemo, ponekad je baš neznanac koji pristupa s dobrom namjerom odličan put prema gore iznad razine tuge koja guši.

Čitajući sam si zabilježila jako puno citata o ljubavi, tuzi, pripadanju, prihvaćanju, žaljenju, prijateljstvu, jednom riječju o životu. Nagnalo me je na razmišljanje i pokušala sam si dočarati tu silnu tugu koju Rumi proživljava. Svaka emocija koliko je god identična, toliko je i različita kada se odnosi na dvije individue. U svakoj tužnoj emociji bila je i velika ljubav u pozadini i vjerujem da to svi možemo razumjeti i prenijeti na sebe. Ona rečenica u kojoj je sažeta bit, srž svakog pojedinca kada se pogleda unutar sebe i ogoli, gdje želimo „samo“ da su naši ljudi koje volimo zdravi i da nam drugo ništa ne treba, ovdje se nalazi na svakoj stranici.

Recenzija knjige: Ljeto. Ptica. Plavo.

Što bismo sve napravili kada bismo mogli nekoga vratiti samo na još par minuta? Što bismo im u tih par dragocjenih, darovanih trenutaka rekli? Bismo li stigli izreći sve što nismo dok su bili s nama? Nemojte si dozvoliti ne izgovoriti sve što čuvate duboko u sebi jer jednom će stvarno biti kasno. A onda s kajanjem ne dobijamo baš ništa, samo duboku i tešku tugu koju onda moramo naučiti nositi ili ju pokušati preobraziti u nešto pozitivnije kako i nas same ne bi preuzela i doslovno nam oduzela život. „Tuga je samo gost, ali duže ostaje ako primijeti da se skrivaš do nje.“

Provjerite hoće li vas dirnuti ova priča, hoćete li doživjeti emociju koju je spisateljica htjela ovdje prikazati. Provjerite kako ćete vi doživjeti Rumi koja je i sama prestrašena svojom novonastalom situacijom i pokušajte se vratiti u njezine godine i staviti se u njezine cipele. Svi negdje pripadamo, ali dok to shvatimo moramo proći određene godine i situacije pa baš zato priđite ovoj priči s empatijom i dobit ćete vatromet emocija koje nećete zaboraviti. „Svatko je drugačiji i ne postoji ispravno i neispravno. Svatko ima svoje mjesto u spektru, recimo, kao dugine boje.“

„Ljudi padaju. Možeš se smijati ili plakati. Al` lakše ustaneš ako se smiješ.“

„Živiš samo trenutak – jedan jedini trenutak. Zatim više nisi važan. Jer postoje godine prošlosti i godine budućnosti, a svi smo mi samo mjehurić u vremenu – nalet vode koji čeka kako bi ostavio trag u pijesku, samo da bi ga izbrisali valovi koji dolaze nakon nas.“

„Odjednom ga razumijem bolje nego prije. Možda zato što kada jednom shvatiš smrtnost, naučiš svijet gledati iz različitih kutova umjesto iz sjene.“

„Ne možeš požurivati kreativnost. Ona je kao kiša. Čekaš, čekaš i čekaš, a kada napokon dođe, namoči zemlju i oživi biljke.“

Uz ovaj naslov potražite i ostale koji su dospjeli među naše NAJBOLJE KNJIGE.