Pročitali smo knjigu Naomi Novik, Ledeno carstvo srebra. Našu recenziju knjige Ledeno carstvo srebra pročitajte u članku.

Autor: Naomi Novik

Izdavač: Vorto Palabra, 2019.

IG: @tonkicapalonkicacitalica

GRhttps://www.goodreads.com/user/show/21285672-tonkica

Bajka o tri djevojke smještene u hladno okruženje u kojem zima traje sve dulje i dulje. Mlada djevojka Miryem preuzima posao svoga oca jer njemu kamatarenje nije u krvi. Obitelj gladuje i nešto se mora poduzeti. Wanda je djevojka koja odrasta uz oca nasilnika i alkoholičara koji posudi novac od kamatara. Ovom „slučajnom“ situacijom njegova kći odlazi raditi u obitelj kojoj duguje novac kako bi za njega odradila dug. Irina je djevojka prosječnog izgleda kojoj takva situacija ne ide u prilog. Ona je kći vladara koji ju mora udati što bolje kako bi ojačao svoje veze i svoju imovinu. S ljepotom koju nije naslijedila od svoje majke, otac nema asa u rukavu. Životi Miryem i Wande ukrstili su se stjecajem okolnosti, no kako se tu uklapa Irina, ono je što priču čini sve zanimljivijom!

Ovu knjigu ne bih sama odabrala za čitanje, no kao član čitateljskog kluba bila je odabrana od većine. Nije ni prvi ni zadnji put, tome klubovi u startu i služe. Širenje vidika i čitanje izvan svojih granica odabira, prihvaćanje različitosti i vježbanje tolerantnosti, te prihvaćanje tuđeg mišljenja i pokušaj razumijevanja istog. Sa svime time sam zadovoljna i guštam u svakom pogledu.

Za Ledeno carstvo srebra vidjela sam par jako dobrih kritika dok još nije izašao u našem prijevodu, a to uvijek daje pozitivnu notu. Čarobna priča o tri djevojke, tri jaka ženska lika i njihovim sudbinama temeljene na poljskom folkloru, malo me podsjetila na Grimmovu Cvilidretu, takozvani Rumpelstiltskin. Nije me zasmetalo jer to je jedna od onih priča koje se sjećaš i nakon par desetljeća. Svaka od djevojaka priča svoju priču u prvom licu jednine gdje sam ponekad morala zastati i dublje promisliti koja točno pripovijeda u kojem trenutku. Kada se takvo pripovijedanje proširilo i na ostale likove iz knjige, ali tek poslije prve polovice knjige postalo je naporno, besmisleno i pretjerano.

Kao što iz svake bajke izvučemo neku pouku, očekivala sam i ovdje ponešto u tom stilu. Moja očekivanja, na žalost, često završe razočaravajuće. Nisam dobila neke bitne zaključke, ali sam na moju žalost dobila jako razvučenu priču, često dosadnu i sporu s bespotrebnim dijelovima koji ju onda čine još i duljom. Sve je to bio uzrok mojem prolongiranju i rastezanju čitanja, ujedno i padanju u san pri svakom pokušaju čitanja. Trebalo mi je deset dana da ju zgotovim, dok sam neke druge naslove s istim brojem stranica znala pročitati u jednom danu.

Tu mi na žalost nije pomogao ni prijevod/tekst knjige. Iskreno, ne sjećam se s kojom sam se knjigom toliko mučila pošto sam od prvih stranica primijetila jako puno grešaka u tekstu. Kako tipfelera, tako i gramatičkih i faktografskih grešaka. Više od 40 nepravilnosti samo u drugoj polovici knjige sam primijetila bez da sam ih tražila. Što sam više čitala, to sam ih sve više i primjećivala. Jako me ljutilo i nerviralo i bila sam razočarana kako je netko dozvolio da se takav tekst tiska i prodaje kao gotov proizvod. Jako neodgovorno od strane izdavača, bez obzira čiji je to individualan završni zadatak bio (prevoditelja, lektora, urednika „tete čistačice, tajnice ili direktora“).

Ako laik, kao što sam ja, primijeti tolike nedostatke u tekstu vjerujem da posao stručnjaka u ovom djelu nije odrađen kvalitetno, te na taj način šteti originalnom tekstu i samoj spisateljici. Žao mi je teksta, papira (drveća) i čitavog obavljenog posla kada je zadnji rezultat koji čitatelj dobije nedostatan za ono što za njega izdvoji.

„„Želim samo reći – tom zahvalom – da je to poput svojevrsnog povjerenja ili obećanja“, rekla sam, odjednom se prisjetivši djeda. „Darove, i zahvalnost… stoga ćemo od nekoga prihvatiti, uzeti što nam mogu dati i uzvratiti im kad žele ili trebaju, budemo li mogli. Da, neki ljudi varaju i neka dobročinstva se ne uzvrate, ali neka druga se vrate s kamatom, pa nadoknade ona neuzvraćena. A svi mi možemo činiti tim više kad nismo prisiljeni stalno i za svaku sitnicu odmah i neodgodivo uzvraćati jednakom mjerom.““