Recenzija knjige: Kraljevstvo

Recenzija knjige: Kraljevstvo

Pročitali smo knjigu koju je napisao Emmanuel Carrère, Kraljevstvo. Našu recenziju knjige Kraljevstvo pročitajte u članku.

Autor: Emmanuel Carrère
Izdavač: Vuković & Runjić, 2020.

IG: @what.the.muggle

Kraljevstvo je remek-djelo. Carrère je veliki pripovjedač, nevjerojatan, iznimno pametan i zanimljiv. Dugo sam se bavila ovom knjigom i trenutno mislim da je najbolja koju sam ikada pročitala. Velike su to riječi, ali u ovom trenutku tako mislim. Sigurna sam da će uvijek ostati pri samom vrhu, znam da ima puno subjektivnosti u ovoj izjavi, naravno, ali isto tako, objektivno se kvaliteta ne može osporiti. Pokušat ću predočiti barem nekoliko nijansi važnosti i posebnosti ove knjige i njezinog briljantnog autora, no znam da neću niti blizu doći onome što bi se dalo reći. Zato i moram reći da je najbolja, da se barem malo osiguram, da se zna da je uistinu riječ o nečemu čudesnom.

Već tri godine nisam bio u stanju pisati – a u ono sam doba pisanje doživljavao kao svoj jedini razlog postojanja. Osjećao sam se nemoćnim, prognanim u predgrađe života u obliku nesretna braka, osuđenim da dugo i sumorno tonem u glib. Govorio sam si da bih morao otići, ali bojao sam se da ću izazvati katastrofu: da ću uništiti Anne, da ću uništiti naša dva sinčića, da ću uništiti sebe. Da opravdam vlastitu oduzetost, govorio sam si i da mi je to iskušenje, da mi uspjeh u životu, u našem životu, ovisi o vlastitoj sposobnosti da izdržim u toj naoko bezizlaznoj situaciji, umjesto da poslušam zdrav razum i bacim koplje u trnje. Zdrav mi je razum bio neprijatelj. Draža mi je bila ona zagonetna intuicija koja će mi, uvjeravao sam se, jednog dana otkriti neki posve drukčiji i daleko bolji smisao.

Na početku, kao da čitamo najzanimljivije dijelove autobiografije, upoznajemo se s francuskim književnikom, scenaristom i redateljem, koji je poprilično i poznat, uključen u zbilja zanimljive projekte (serija Povratnici, roman Protivnik Božji – istinita priča o monstruoznoj obmani), a uz sve to duhovit, realističan, ciničan i samokritičan. Uskoro doznajemo da se okupiran novim projektom kojim se želi vratiti oko dvije tisuće godina unatrag, točnije u 50. godinu, i to za početak u Korint. Tu živi čovjek koji će se poslije prozvati svetim Pavlom, ćelavi bradonja, mahnito strastveni starac koji boluje od neke zagonetne bolesti, i koji oštro i uvjerljivo pripovijeda priču o proroku kojeg su razapeli u Judeji prije dvadeset godina. On se, međutim, vratio iz mrtvih, gotovo poput junaka iz serije Povratnici, no prema Pavlu, njegovo je uskrsnuće i povratak nagovještaj nečeg velikog. U prvom dijelu pogotovo, a i kasnije vrlo često, piščeve misli uvijek se provlače. Dok pripovijeda, on ujedno i razmišlja, analizira, postavlja pitanja. Lako za prije dok se vjerovalo u legende, bajke i mitove, no kako se dogodilo da su normalni, moderni, pametni ljudi koji danas žive povjerovali da se prije dvije tisuće godina neki Židov rodio od djevice, uskrsnuo nakon tri dana nakon što su ga razapeli, i doći će suditi žive i mrtve, i njegovu kraljevstvu neće biti kraja?

Recenzija knjige: Kraljevstvo

Oko ovog pitanja, pa sukladno tome i oko života  svetog Pavla, evanđelista Ivana, Marka, i posebice Luke, autor stvara (svoju) priču.

Ono što ćemo o Carrèreu naučiti da je pravi opsesivac, nerijetko fanatik, iznimno predan i posvećen, beskrajno talentiran da filozofira i zaključuje da nam pamet stane (ali doslovno, da stanemo, zamislimo, pišemo, razmišljamo), vrlo duhovit i sarkastičan, poprilično egoističan, ali istovremeno začuđujuće i ponizan, skroman, realan, duboko introspektivan i human. Iako uvijek piše iz istog polazišta – „on“, ni u jednom trenu nije nametljiv, ne pametuje nego piše slobodno, dozvoljavajući i sebi da napravi ono na što se ljudski rod često mršti – promijeni mišljenje. Kako kaže, neizvjesnost mu je cijena vlastite slobode. Ono što mu se dogodilo je da se u jednom dijelu života (koji oslovljava „kriza“) transformirao iz podrugljiva cinika i neumoljivog narcisa u duhovnog čovjeka, opsesivnog katolika koji ide na misu svaki dan, piše bilješke iz evanđelja i brine o pravim životnim vrijednostima. No kušnja vjere jednom ga ipak snađe, njegov je duhovni i mentalni život nepovratno promijenjen, ali ostaje rupa koju želi popuniti. Zbog toga se baca na rad i istraživanje, posao u kojem je opet potpuno predan (i usput rečeno izvrstan je motivator) te provodi gotovo jedanaest godina s ovom temom. Tu nije samo riječ o pisanju knjige, nego i o temeljitom istraživanju, čitanju, prevođenju i uređivanju između ostalog i dijelova Biblije.

“Što je najgore što si učinio otkako si došao na svijet?” Čini mi se da zapravo nisam činio previše zla, ako pod tim podrazumijevamo namjernu zloću. Zlo sam prije svega činio sam sebi, unatoč sebi i protiv sebe, pa se prije osjećam bolesnim nego krivim.

Iako pretežito posvećen temama vjere, Isusa, svetaca i evanđelista, one su i važne i nevažne. Bilo da vas te teme zanimaju ili ne, bilo da ste vjernik ili ne (mada će biti potencijalno problematično ako ste poput njega fanatični u bilo kojoj opciji), ova knjiga pogodna je za svih. Jer ispod ili iznad svega toga, Carrère je samo čovjek, i njegove faze i razmišljanja bit će poznati svakome tko živi, tko se bori, i tko pokušava iz ovog života nešto izvući. Njegov je um iskren, poletan, a stil besprijekoran, piše na način da vas zainteresira i uzme, smiješan je i užasno inteligentan. Duboko pronicljiv, provokativan, piše smjelo, postavljajući pitanja i dajući odgovore na najsloženije dimenzije ljudskog postojanja. Opet, svjesna sam i svog oduševljenja koje može biti stvar samo moje prirode, no isto sam tako i mirna jer sam i laički i stručno uvjerena da je riječ o izvanrednom piscu i čovjeku. Ako sam zbog ičeg navela da mi je ovo najbolja knjiga, onda je to zbog toga što smatram i što sam iz vlastitog iskustva uvidjela jest da je doista sposobna izazvati opipljive promjene u čitatelja. Ne vjerujem da iti jedna knjiga može promijeniti čitav život, ali ako bi mi tko stavio pištolj pod vrat, rekla bih da je to ova. Čitat ću je opet, još sporije i pažljivije, i marljivo poput našeg pisca prepisivati citate i oblikovati misli.

Recenzija knjige: Kraljevstvo


Svi čovjekovi jadi izviru iz samoljublja, a mene moje samoljublje itekako gazi jer ga posao kojim se bavim zaoštrava (pišem romane, što je jedna od onih ‘mahnitih struka’, kako je rekao Paul Valéry, u kojima nam je sva podloga ono što o sebi mislimo i govorimo). Naravno, trudio sam se da se iščupam iz te kaljuže straha, oholosti, mržnje i opsjednutosti sobom, no u svojim sam nastojanjima bio kao barun Münchausen kad sam sebe vuče za kosu da se izvuče iz gliba.

Kraljevstvo se nalazi između biografije, autobiografije, fikcije i povijesti. Složena je, uvjerljiva i intelektualno stimulirajuća knjiga. Likove koje stvara na temelju povijesnog istraživanja simpatični su i životni, naglašena je ta fikcionalna nota, no zbog nje im možemo vjerovati. Pavao je čangrizavi starac koji u zanosu okuplja ljude oko helenizirane verzije judaizma koja se još ne zove kršćanstvo, a Luka je (omiljeni) ne previše pametan, ali je obrazovan, nije volio apstrakcije, ali je bio strastven, odan i vođen dobrim. Ono što je izrazito simpatično je da autor stvarno pokušava zamisliti kakvi su stvarno bili, doista ga zanima što su voljeli i što radili. „Ćudoredna pisma Luciliju, napisana između 62. i 65. godine, bila su velik bestseler. Luka je u to doba živio u Rimu. Ako ih je čitao, sigurno su mu se svidjela.“ Zbilja, zbog njegove interpretacije likova, zanimat ćete se za Bibliju, uputit će vas na evanđelja, usudila bih se reći, prije i bolje nego ijedan teolog. S njegovim zaključcima možda se nećete složiti, no to nije ni važno, jer nije isključiv, ne nameće se, nego ostaje svoj i iskren cijelim putem. Prvenstveno piše iz pozicije povjesničara i istraživača, i rijetko što isključuje.

Kritičan je ali i obziran, zapravo u većini realan, prema svemu. Primjerice, koliko god poštuje stoicizam, prigovara mu na smatranju žudnje neprijateljem. Nema žudnje, nema ni patnje, no isplati li se? Voli biti predan, poletan, uzbuđen oko neke ideje ili projekta, no to mu često priskrbi jedno lijepo razdoblje malodušja. Prema Nietzscheu, prednost religije je ta što nam omogućuje da sami sebi postanemo zanimljivi, da predstavimo očaj i jad kao potreban da bi se spasili. Bog je odgovor koji dajemo vlastitoj tjeskobi, ali isto tako tjeskoba može biti sredstvo kojim se Bog služi da nam se obrati. Na ova se razmišljanja vraća u nekoliko navrata i dijelovi su naprosto očaravajući. Bez ustručavanja piše o najmračnijim čovjekovim stranama, a onda ponizno i skrušeno kori svoje bogatstvo, slavu i sreću. Zatim su općenito zanimljive stvari koje citira, opisi koje dočarava, ljudi koje spominje. Posebice mi je drago i dojmljivo prijateljstvo s Hérveom, poželite pričati s njih dvojicom u njihovim čarobnim kućama. Mogla bih ovako još danima, ali uđite i vi Carrèreov svijet, vratite se, pa ćemo pričati. A možda se i tamo vidimo, u Kraljevstvu.

Uz ovaj naslov potražite i ostale koji su dospjeli među naše NAJBOLJE KNJIGE.

Ocjena: 10/10

Similar Posts