Recenzija knjige: Knjiga apokrifa

Recenzija knjige: Knjiga apokrifa

Pročitali smo knjigu koju je napisao Karel Čapek, Knjiga apokrifa. Našu recenziju knjige Knjiga apokrifa pročitajte u članku.

Autor: Karel Čapek
Izdavač: Disput d.o.o., 2021.

IG: @what.the.muggle

„…ali uvijek se mogu spojiti ljudi; više je istine u ljudima nego u riječima. Ja imam više smisla za ljude nego za njihove istine.“

U terminologiji književnih pojmova, apokrif (grč. apókryphos – tajan, skriven) je spis pisan stilom koji je najsličniji biblijskom, ali nije uvršten u kanon svetih tekstova. To su najčešće proširene, na drugačiji, slobodniji način obrađene verzije kanonskih spisa, često iskrivljene. Suvremeni apokrifi podrazumijevaju obrade motiva, tema i likova i šire od biblijskih. Dakle, riječ je korištenju poznatih priča i oblikovanju ih po svom. Sjajan je posao napravio Karel Čapek, češki književnih, najistaknutiji u razdoblju između dva svjetska rata sa svojom „Knjigom apokrifa“ koja je objavljena posthumno, kao i Disputov urednik te prevoditeljica. U suvremenim trendovima i svemu što prolazi pod „književnost“ nemamo često priliku susresti se s klasikom (nemajući pritom osjećaj nečeg davnog) što je pravo osvježenje i što moramo pohvaliti.

Kakve je to motive iskopao, likove oživio i priče ispripovijedao Karel Čapek, i tko zapravo može reći da se to tako nije odvilo? Šalimo se, naravno, ali upravo je ljudskost ono što je zajedničko svim pričama, iz kojeg god doba potekle, i ono što nam ih čini bliskima i razumljivima. Neke su ličnosti povijesno stvarne, neke su izmišljene, ali su sve redom nevjerojatno bliske suvremenom čovjeku. Čapekova divno satirična i misaona zbirka priča o ponovljenoj povijesti skup je zapravo kratkih priča koje su svoj put započele kao novinski članci. Jedno su vrijeme bile zaobilažene jer je i sam autor bilo angažiran u ondašnjim političkim i društvenim zbivanjima. Političko i društveno izvire iz svakog retka, no ne dajte se obeshrabriti ako vam to nisu područja interesa – više-manje ćete sve pratiti bez ikakvih predznanja. Ono je tu, važno da suptilno upozori na tiraniju i diskriminaciju.

Ono što se o Čapeku može zaključiti iz ovih tekstova jest da je načitan, učen čovjek, da je humanist i jako vješt humorist. Zbilja, fini humor koji naginje ironiji i satiri možda je i najveća vrijednost ovih priča. Osnovne, mahom poznate priče iz grčke mitologije, Biblije ili pak književnosti podvrgnuo je vlastitoj duhovitoj interpretaciji. Tako je primjerice Isusovo čudo o pet kruhova, koje je usput rečeno i odličan primjer intertekstualnosti, opisan s gledišta simpatičnog pekara koji ga optužuje za propast njegove profesije:

„Meni nije stalo do vlastitog probitka; duše mi, najradije bih svoj neznatni imetak podijelio i pošao s njim i njegovao ljubav prema bližnjemu i sve što on propovijeda. Ali kad vidim kako je on udario na nas pekare, kažem sam sebi: E, to ne može! Ja kao pekar vidim da to nije nikakav spas svijeta, nego čista propast za naš obrt. Žao mi je, ali to mu ne opraštam. To ne može.
Vi me, susjede, poznajete; ja sam blag čovjek i izbjegavam nesuglasice; ali ako on dođe u Jeruzalem, izići ću i ja na ulicu i vikati: Raspnite ga! Raspnite ga!“

Recenzija knjige: Knjiga apokrifa


Ili pak, prisustvujemo razgovoru između cara Dioklecijana i njegove sestre Antonije (koju od milja zove Toni ili Tonkica), koje se čak i boji, u kojem on njoj objašnjava, poprilično opušteno kao da sjede na kavi, zašto progoni kršćane:

„…sve je politika. Sve ima političko značenje. Svaka se ideja mora odvagnuti politički kako bi se mogla provesti. Danima i noćima, danima i noćima razbijao sam glavu pitanjem kako bi se kršćanski nauk mogao politički realizirati; i vidim da to nije moguće. […] Može li se kršćanski ubirati porez? Može li u kršćanskom životu biti robova? […] Znaš, ti njihovi pogledi na imetak, na bližnjega, na odbacivanje svakog nasilja i tako dalje, to su lijepe, ali praktički nemoguće stvari. One se, Toni, ne uklapaju u stvarni život. Pa reci, što onda s njima?“

Dogodilo se i to da se Romeo nije otrovao nego otišao u Mantovu, da Hamlet želi postati glumac i dramatičar, da Abraham i Sara nikako ne uspijevaju pronaći deset pravednika kako bi spasili Sodomu i Gomoru, da se prilikom suđenja Prometeja raspravlja je li zločin to što je ukrao vatru od bogova ili što je ta ista vatra opasna za život ljudi, da bi onda na kraju glavni tužitelj guštao u slasnom pečenom butu.

Smijat ćete se i zabavljat na onaj lijep, jednostavan, ponizan, pametan način koji književnost može pružiti. Sjajna naslovnica također otkriva što vas čeka. Užitak je bio čitati Čapeka koji nam je dosad možda samo bio poznat kao dječji pisac ili pak ime iz križaljke, ali ovom zbirkom ostat će nam u sjećanju kao vrstan pripovjedač s kojim smo proputovali kroz povijest i podsjetili se da je ljudska priroda oduvijek šarmantna, grešna, smiješna, neodlučna i nesavršena.

Uz ovaj naslov potražite i ostale koji su dospjeli među naše NAJBOLJE KNJIGE.

Ocjena: 10/10

Similar Posts