Recenzija knjige: Kći sreće

Recenzija knjige: Kći sreće

Pročitali smo knjigu koju je napisala Isabel Allende, Kći sreće. Našu recenziju knjige Kći sreće pročitajte u članku.

Autor: Isabel Allende
Izdavač: Vuković&Runjić, 2001.

IG: @tonkicapalonkicacitalica
GRhttps://www.goodreads.com/user/show/21285672-tonkica

Posvojena u englesku emigrantsku obitelj, djevojčica Eliza odrastala je u Čileu, u gradiću Valparaiso. Uzorna obitelj, s kapetanom u obitelji bila je dio visokog društva, koliko je tada i tamo to bilo moguće. Doba zlatne groznice upoznajemo nakon što glavna protagonistica pođe u potragu za svojim ljubavnikom Joaquimom koji odlazi u Kaliforniju. Život joj se mijenja iz temelja, prepuštena je samo sebi sa svojih šesnaest godina u nepoznatom svijetu. Odjevena u muškarca kako bi mogla neprimjetno putovati, upoznaje šarolike likove i njihove sudbine.

Ovaj roman je moj prvi doticaj s književnicom Isabel Allende. Čula sam jako lijepe i pozitivne utiske o skoro svim njezinim djelima. Sada, nakon što sam pročitala njezinu Kći sreće, više nisam sigurna hoću li više ikada posegnuti za njezinim knjigama. Moj prvi utisak na spomen ovog romana: dooosaaadnooo! Eto, to je pridjev s kojim ću vezati ovaj naslov. Čitala sam i čitala i čitala i nisam došla ni do pola knjige. A onda sam znala da moram još toliko i malo više. Grozno! Stvarno se jako dugo nisam ovako osjećala čitajući. Gušilo me pripovijedanje o jako nebitnim ljudima i njihovim događajima. Sve naširoko o susjedovoj unuci, pa njezinoj strini koja živi dvije kuće od zaove koja ima dvoje djece, pa od te starije male muž ima tetku koja… Đizs! Ubilo me u pojam. Čak sam i papir i kemijsku uzela da zapisujem sve te na prvu bitne likove. Pokazalo se da sam se uzalud trudila. Svi ti neki opširno opisani likovi nestali su kako su se i pojavili i apsolutno nisu bili bitni niti za jedan dio priče.

Recenzija knjige: Kći sreće


Način pripovijedanja nije nimalo pomogao svemu navedenom. Dobili smo priče likova na štur način. Osoba prepričava događaje i gubi se svaka emocija koja bi za priču bila bitna. Doslovno sam doživjela svo to prepričavanje kao nabrajanje. Ovaj je otišao ovdje, bio tamo i radio to. Ona je otišla brodom, pa se iskrcala, pa bila u društvu ovoga, dok nije otišla dalje i upoznala ove i one.

Minijaturni spojleri tijekom teksta (ali vidjet ćemo da će za deset godina on ipak biti tamo i tamo…) su mi također upropaštavali neizvjesnost likova i njihovih sudbina. Iako… Totalno mi je bilo svejedno što će se kome desiti. Hoće li preživjeti, doći gdje su htjeli, voljeti opet ili ne, pronaći ono što traže… Samo sam htjela da ja dođem na kraj knjige. Sve u svemu, ovo je jedna uzaludno preopširna i naporna knjiga ni o čemu.

„Iznutra se osjećao punim zvukova, žudio je za prazninom tišine i samoće koju ga je njegov učitelj bijaše naučio da njeguje kao najdragocjeniji dar.“

„Ništa nije uzalud. U životu se nikamo ne stiže, Eliza, samo se ide dalje.“

Ocjena: 03/10

Similar Posts