Pročitali smo knjigu koju je napisao Gabor Maté, Kada tijelo kaže ne. Našu recenziju knjige Kada tijelo kaže ne pročitajte u članku.

Autor: Gabor Maté
Izdavač: Mozaik knjiga d.o.o., 2020.

IG: @tonkicapalonkicacitalica
GRhttps://www.goodreads.com/user/show/21285672-tonkica

Kako je gospodin Bruce H. Lipton savršeno rekao: „Dr. Maté vješto kombinira najnovije spoznaje iz biomedicine s pričama svojih pacijenata kako bi pružio uvid u to kako naša najranija razvojna iskustva oblikuju naše ponašanje, stavove i odnose. Obavezno pročitati!“, tko sam ja da mu proturječim?! Potpisujem sve navedeno jer doktorov doprinos istraživanju povezanosti emocija i stresova u životu te tjelesnih sustava koji upravljaju živcima, imunosnim sustavom i hormonima je jednostavan i svima shvatljiv. A time i zanimljiv i vrlo poučan želimo li što dulje biti zdravi.

Nemam običaj pisati o autoru djela kojeg čitam (jer iskreno, svi to možemo „izguglati“ ako nas interesira), ali ovdje, zbog same teme, smatram bitnim za navesti par informacija. Nakladnik na svojoj stranici ima par najbitnijih informacija koje ću ja spretno prepisati i ukomponirati u svoj tekst.

Gabor Maté umirovljeni je liječnik, koji je nakon dvadeset godina prakse obiteljskog liječnika i iskustva u radu na palijativnoj skrbi opsežno radio s ovisnicima o drogama i psihičkim bolesnicima. Dr. Maté međunarodno je poznat govornik, tražen zbog svoje stručnosti na poljima ovisnosti, traume, djetetova razvoja i odnosa stresa i bolesti. Za svoj pisani rad dobio je i nagrade te time dokazao kako je i dobar pisac kada su životno bitne teme u pitanju. Gabor Maté pokazuje da emocije i psihološki stres igraju važnu ulogu u nastanku kroničnih bolesti, među kojima su i rak dojke ili prostate, multipla skleroza, Alzheimerova, ALS i mnoge druge bolesti.

Crpeći iz podrobnih znanstvenih istraživanja i kliničke prakse dr. Maté daje odgovore na ključna pitanja o vezi između uma i tijela te ulozi koju stres i naš emocionalni ustroj igraju u mnoštvu uobičajenih bolesti. U ovoj nam knjizi autor pruža uvid u to kako bolest može biti način na koji nas naše tijelo upozorava da u našem životu nešto nije u redu kada naš svjesni um to ne može ili ne želi priznati.

Naučila sam ja na težak način kada te tijelo upozorava da se nešto pod hitno mora mijenjati jer neće biti dobro. Naučila sam i da svaka nelagoda, onaj „grop na želucu“ pa i najmanja i uvijek nebitna bol u križima ili česta i već svima normalna glavobolja signaliziraju da tijelo više ne može. Potrebno je, ako ništa, usporiti odmah i pobrinuti se za sebe jer će idući put signali biti puno gori. Dokaze smo dobili i u ovoj knjizi u kojoj nam liječnik na primjerima puno driljivih priča stvarnih ljudi doslovno „crta“ gdje su pogriješili i zašto su sada jedni od onih s teškom kroničnom dijagnozom.

„Glavni problem nije izvanjski stres, kao što su životni događaji navedeni u istraživanjima, nego okolinom uvjetovana bespomoćnost koja ne dopušta ni jednu od tih dviju normalnih reakcija, odnosno ni borbu ni bijeg. Unutarnji stres koji time nastaje biva potisnut i stoga nevidljiv. Nakon nekog vremena, nezadovoljene potrebe ili zadovoljavanje tuđih potreba više se ne doživljavaju stresnima. Čine se normalnima. Čovjek je razoružan.“

Svi znamo kako je čovjek jaaaaakooo kompleksno stvorenje, ali isto tako često to i zaboravimo. U ovoj knjizi smo na to lijepo, jednostavno, kratko i laički informativno podsjećeni. Ja znam da ja jesam! „Uzela“ me knjiga od svoje prve stranice i držala dok ju nisam pročitala. Pronašla sam ne samo sebe, već sve svoje bližnje u njoj i često sam vidjela gdje je sve zapelo. I iskreno, nije mi bilo fora doznati da koliko smo kompleksni toliko imamo i mogućih poteškoća, a da ih što je najgore od svega često nismo ni svjesni. „Živčana napetost može biti komponenta stresa, ali čovjek može biti pod stresom a da ne osjeća nikakvu napetost. S druge strane, jednako je moguće osjećati napetost a da se pritom ne aktiviraju fiziološki mehanizmi stresa.“

Recenzija knjige: Kada tijelo kaže ne
Istina je da će se neka bolest razviti zbog vanjskih utjecaja ali isto tako je istina da samo takvi stresatori nisu dovoljni, mora biti i unutarnja komponenta koja oslabi ili se pobrka ili zakoči npr. hormone da se obrane od „napada“. No ono što je strašno je to da slabljenje unutarnjih djelova kreće od vrlo rane, dječje dobi pa kada dođemo u neke odrasle godine već smo jako „nagriženi“, a znamo da s godinama stres i „problemi“ samo rastu i bujaju. „Emocionalna iskustva postaju potencijalno štetna biološka događanja kad ljudskim bićima nije dopušteno naučiti uspješno izraziti svoj osjećaje. Do tog učenja dolazi – ili ne dolazi – u djetinjstvu.“

Eh te emocije! Za sve su one „krive“… Kod svake navedene bolesti u ovoj knjizi poveznica su emocije i to najčešće nesposobnost izražavanja istih. „U brojnim istraživanjima raka, najdosljednije utvrđen čimbenik rizika je nesposobnost izražavanja emocija, a posebno osjećaja povezanih s ljutnjom. Potiskivanje ljutnje je veliki rizični čimbenik jer povećava fiziološki stres na organizam. Ne djeluje samo, nego zajedno s drugim rizičkim čimbenicima koji ga najčešće prate, kao što je bespomoćnost i manjak društvene podrške.“

Nije mi bilo fora ni kada me je dr. Maté prosvijetlio da je sve povezano s odgojem, a oni koji odgajaju ne znaju drugačije pristupiti djetetu do onog načina na koji su ljudi pristupali njima. Sve je to povezano i sve je to jedan začarani krug. Cilj je prepoznati (uz one male i nebitne boljke) koji točno emocionalni dio kod nas šteka pa na tome poraditi, ili ga probuditi ili shvatiti zašto je pretjeran i na što nam od zdravstvenih problema utječe. Po meni, cilj je to sve skupa što prije doznati i krenuti pravim putem jer inače nam se stvarno loše piše. „Važno je shvatiti da se moraš brinuti o sebi, jer dok to ne učiniš, ne možeš se brinuti ni o kom drugom.“

Ako nam emocije (njihovo potiskivanje) rade to što rade, trebalo bi djecu od malena učiti izražavati ih na pravilan način. Učiti ih da su sve vrste emocija dobre jer nam ukazuju na naš odnos prema onome s čime smo u interakciji. Jaslice, vrtići, škole, fakulteti nas ne uče da upoznamo sebe i da si na taj način olakšamo sve povezano s našim budućim obvezama, a trebali bi kako bismo odrasli u zdrave i samosvjesne sretne ljude i onda odgajali iste takve.

Iskreno preporučam ovu knjigu kako biste uvidjeli poveznice koje uzrokuju stres, a stres onda pospješuje puno gore dijagnoze. Nećete dobiti čarobna rješenja u 2,3,7 ili 12 koraka, ali ćete prepoznati znakove ponašanja sebe i svoje djece, prijatelja i nadam se na vrijeme pokušati ispraviti „krive Drine“. Prepoznati uzroke neke bolesti je puno bitnija stvar od uklanjanja simptoma jer nije nam cilj sve pomesti ispod tepiha, cilj je naučiti slušati sebe i živjeti u skladu sa sobom. „Jedan mi je terapeut jednom rekao: „Ako moraš izabrati između osjećaja krivnje i ogorčenosti, uvijek izaberi krivnju.“ Ako vam odbijanje stvara osjećaj krivnje, a pristanak za sobom ostavlja ogorčenje, izaberite krivnju. Ogorčenje je samoubojstvo duše.“

Uz ovaj naslov potražite i ostale koji su dospjeli među naše NAJBOLJE KNJIGE.

Ocjena: 09/10