Pročitali smo knjigu od Ali Smith, Jesen. Našu recenziju knjige Jesen pročitajte u članku.

Autor: Ali Smith

Izdavač: Vuković&Runjić, srpanj 2019.

Facebook: Pročitala Dubravka Š.

Ali Smith (1962. Inverness, Škotska) cijenjena je književnica, dramaturginja, novinarka i sveučilišna profesorica na University of Strathclyde. Od 1985. do 1990. studirala je u Cambridgeu filozofiju u amEričkom i irskom realizmu, ali počela je pisati drame i nije završila studij. Između 1990. i 1992. Radila je kao lektor škotske, američke i britanske literature, ali se zbog bolesti, sindroma kroničnog umora, vratila u Cambridge. Piše od 1986. godine do danas, romani Hotel World (2001.) i The Accidental (2005.) bila su finalisti u izboru za nagrade Man Booker i Orange, a za roman How to be both (2014.) primila je Baileys Women’s Prize for Fiction te nagradu Goldsmits i Costa za roman godine. Godine 2016. objavila je prvi dio tetralogije Jesen, roman naziva Jesen koji je bio u najužem izboru za 2017 Man Booker Prize (nagradu je dobio George Sauneders za izvanredan roman Lincoln u Bardu, objavljen u nakladi Vuković&Runjić 2018.). Godine 2017. objavila je drugi dio tetralogije Winter, 2019. treći dio Spring, a u očekivanju je izlazak završnog dijela Summer. Ova tetralogija ostvarila je iznimni odjek u svijetu pa je irski književnik Sebastian Barry u listu Guardinan 2016. godine proglasio Ali Smith budućom škotskom dobitnicom Nobelove nagrade.

POVIJESNI OKVIR ROMANA

Dio radnje romana koji se odvija u sadašnjosti događa se neposredno nakon objave rezultata referenduma za Brexit, 23. lipnja 2016. objavljeno je kako se 51,9% građana Ujedinjenog Kraljevstva izjasnio za napuštanje Europske unije. To je dovelo do novih podjela u društvu, eskalacije mržnje prema svemu što nije „naše“.

Dio romana prepliće se sa stvarnim životom prve pop-art umjetnice Velike Britanije Pauline Boty čija su djela ponovno otkrivena i vrednovana tek trideset godina nakon njezine prerane smrti. O Pauline Boty možete saznati na sljedećem linku.

https://voxfeminae.net/strasne-zene/pauline-boty-pop-je-pop-je-pop-je-art-je-zenski/

U romanu se spominje i Christine Keeler, poznata po špijunskoj aferi Profumo.

https://en.wikipedia.org/wiki/Christine_Keeler

O ROMANU

Temelj romana Jesen dugogodišnje je prijateljstvo između Elisabeth Demand i sada već 101godišnjeg Daniela Glucka koje je počelo još 1993. godine kada je osmogodišnja Elisabeth trebala napisati domaću zadaću o prvom susjedu. Daniel je nakon toga postao njezin povremeni čuvar (baby sitter), ali i mudri učitelj te odani prijatelj. Sada je Daniel u bolesničkoj postelji, u produženom snu, Elisabeth ga redovito posjećuje, čita mu, priča novosti i sjeća njihovih druženja.

CITATI Danijelovih mudrosti:

Uvijek čitaj nešto, on će. Čak i kad fizički ne čitamo. Kako ćemo inače čitati svijet? Razmišljaj o tome kao o konstanti.

Jezik je poput makova. Samo treba okopati zemlju oko njega i iz nje izrastu zaspale riječi, jarkocrvene, svježe, rascvale. Zatom zašuška sjeme i ispadne iz njih. Onda bude još više jezika koji samo čeka da nikne.

CITATI O BREXITU

Širom zemlje vladao je čemer i vladalo je veselje.

Širom zemlje ljudi su osjećali da je to pogrešno. Širom zemlje ljudi su osjećali da je to ispravno.

Vi ste u bijegu i mi smo vam za petama, vikao je desničarski govornik na parlamentarnu zastupnicu u debatnoj emisiji na Radiju 4 ranije te iste subote. Voditelj debate nije se ni okomio ni komentirao, niti je čak konstatirao prijetnju koju je taj čovjek netom bio izrekao. Umjesto toga dao je posljednju riječ torijevskom zastupniku u debate, koji je iskoristio završnih trideset sekundi emisije da govori o stvarnom i uznemirujućem povodu za zabrinutost – ne ostvarenoj prijetnji koju je jedan čovjek u eteru upravu uputio drugom  – o imigraciji.

Da li ikome poznato zvuče ovi citati, meni zvuče jezivo poznato.

Teško mi je opisati ljepotu romana, ljepotu  rečenica koje su ponekad kao leptiri ili jesenje lišće koje još topli vjetar otkida s drveća i vrti u krug. Zanimljivo je što me roman Jesen podsjetio upravo na roman Lincoln u Bardu, rečenice su lepršave, a opet povezane, Elisabeth i Daniel su dragi i nježni, jedno drugome pružili su nevinost dječjeg pogleda na svijet i mudrost čovjeka kojeg je život puno toga naučio.

Ne znam hoće li se ovaj roman svidjeti širokoj čitateljskoj publici, ali ovo je prava književna poslastica, roman kojemu ćemo se vraćati ako ni zbog čega drugoga da upijemo te predivne lepršave rečenice kojima je književnica opisala i ljepotu, ali i zlo.

I na kraju, moram se osvrnuti na predivnu naslovnicu, fotografiju Aliče Runjić, jer to nije samo jedan otpali jesenski list, ovisi iz kojeg kuta i udaljenosti se gleda to je žensko lice s prekrasnim usnama, jako lijepa fotografija za krasnu naslovnicu.