Pročitali smo knjigu koju je napisala Rosella Postorino, Hitlerove kušačice. Našu recenziju knjige Hitlerove kušačice pročitajte u članku.

Autor: Rosella Postorino

Izdavač: Naklada OceanMore d.o.o., 2019.

Dugo sam, ali usputno slušala o ovoj knjizi. Nisam pokušala otkriti što naslov sugerira, jer poznajem sebe i znam da me ratne priče ne privlače. No jednog sretnog jutra izvukla sam knjigu ispod hrpe i pročitala par rečenica zbog kojih sam prekinula sve što sam radila i okrenula prvu stranicu. To su bile ove rečenice:

„Jesen, 1943., dvadesetšestogodišnja Rosa Sauer nakon bombardiranja Berlina dolazi u Gross-Partsch k roditeljima svoga zaručnika koji se kao njemački vojnik bori na ruskom frontu. Ubrzo je s ostalim djevojkama pozvana u obližnje Hitlerovo tajno sklonište Vučji brlog. Zatvorene u blagovaonici pod budnim okom čuvara, s raskošnom hranom pred sobom, djevojke će triput dnevno kušati obroke spremljene za Hitlera i tako jamčiti da hrana nije otrovana. Dijeleći iskustvo straha pred mogućim nastupom brze smrti skrivene u svakom ukusnom zalogaju, među djevojkama se rađa prijateljstvo i savezništvo, ali i netrpeljivost i nesuglasice. Kada se u Vučjem brlogu pojavi novi zapovjednik, sijući još veći teror među kušačicama, Rosa će se iznenada naći u vrtlogu emocija. Nadahnut svjedočanstvom Margot Wölk, roman Hitlerove kušačice suptilna je priča o ljudskoj prirodi i odnosima, koja propituje kako preživjeti a ne izgubiti ljudskost.“

Ovo piše na unutranjoj strani korica knjige u nakladi OceanMore i ne sjećam se da me ikada ijedna knjiga privukla tematikom kao ova. Privukla me jer nisam raspolagala informacijom da se ovo doista događalo. Svi smo slušali o raznim ratnim grozotama, no ovo je jedna posve drukčija perspektiva ratnog užasa. Dozvolilo se zanemariti živote deset djevojaka u korist jednog važnog želudca. Moralo se svaki dan iznova strepiti od smrti samo kako bi živio Führer. Moć koja je upotrebljena na najgori mogući način: jedan život iznad ostalih.

„- Nije vam dopušteno ustati. Ostat ćete sjediti za stolom do novih zapovijedi. U tišini. Ako je hrana onečišćena, otrov će ubrzo ući u krvotok. SS-ovac nas je motrio jednu po jednu prateći našu reakicju. Nismo ni disale. Zatim se opet obrati onoj ženi koja je bila ustala. Nosila je dirndl, možda je pokazivala poštovanja. – Samo mirno, dovoljan je jedan sat, reče joj. – Za jedan sat bit ćete slobodne. Ili mrtve.“

Recenzija knjige: Hitlerove kušačice
Čitajući početak knjige posebice, koji je puno dojmljiviji nego daljnje zaplitanje radnje, ne možemo ne osjetiti unutarnje stanje ovih djevojaka, kada se istovremeno isprepliće žudnja i potreba za hranom u vremenu u kojem većina gladuje i strah jer im ta ista nenamijenjena hrana može oduzeti život. Horor dakle nije bio rezerviran samo za logore i Židove – nitko nije bio pošteđen uzvišenog žrtvovanja za cilj koji se nije smio dovesti u pitanje. Pogotovo ne žene.

„Raditi za Hitlera, žrtvovati život za njega, ne čine li to svi Nijemci? Ali to da bih mogla progutati otrovanu hranu i tek tako umrijeti, bez ijednog ispaljenog metka, bez praska, Josephu je to bilo neprihvatljivo. Mučka zakulisna smrt, dostojna miša, a ne junaka. Ženama nije suđena junačka smrt.“

Biti u stanju svakodnevne agonije (jer svaki dan vraćale su se kućama da bi ih sutra ujutro opet odveli) uznemirujuća je koliko teška, jer svi se osjećaji straha i strepnje prenose iz Rosinih riječi na nas, izazivaju u nama suosjećanje koliko i nelagodu. Autorici tu sve pohvale. Jedno je objektivno znati da su neke situacije mučne, a drugo je uspjeti stvarno i opipljivo prenijeti slojevitost tih silnih emocija, gotovo prisliti nas da ih i mi osjećamo.

„Gledala sam Hertu i Josepha onkraj prozorčića umrljana kišnim kapima. Ona je stajala na vratima, podignute ruke unatoč artrozi, a on je i dalje u ruci držao napuklo jaje. Gledala sam kuću – crijepove odoljena što su u busenovima rasli na golome tlu – dok nije nestala iza zavoja. Gledat ću je tako svakog jutra, kao da je svaki put zadnji, sve dok jednom ne prestane u meni buditi bol.“

Kroz cijelu knjigu provlače se pitanja života i preživljavanja, važnosti života općenito u svijetu u kojem je sve drugo važnije od njega samoga. Ispravak: jedan je život važniji od drugoga. Spoznaja te činjenice koje smo mada uvijek bili svjesni kroz razne priče iz prošlosti, ne čini ipak razliku u našim životima. Većinom. Autorici je ipak učinila razliku. Rosella Postorino tu je zastrašujuću spoznaju potvrđenu mučnim svjedočanstvima prenijela na papir. I toliko je snažna i direktna i bolno realna u mislima i opisima da ih ne treba ni proširivati.

„Nema ničeg božanskog u davanju života, u njegovom oduzimanju, to su ljudska posla. Moj gnjev prema Hitleru bio je osobne naravi. Oteo mi je muža i zbog njega sam svaki dan bila u prilici da umrem. Mrzila sam to što je moj život u njegovim rukama. Hitler me hranio i ta prehrana mogla me ubiti. Ali u biti, podariti nekome život uvijek znači osuditi ga na smrt, govorio je Gregor. Prije stvaranja, Bog razmatra mogućnost istrebljenja.

Nisam znala bi li ostatak vrste radije živio u bijedi, tek toliko da ne umre; da bi radije živio pun odricanja, u samoći, samo da ne završi u jezeru Moy s kamenom oko vrata. Da bi rat smatrao prirodnim nagonom. Zaostala je ta ljudska vrsta: ne treba udovoljavati njezinim nagonima.“

Nije jedina vrijednost i težina knjige u prikazu ratnih ali i ljudskih strahota koje omalovažavaju postojanje drugih. Kroz Rosino pripovijedanje u prvom licu pratimo psihologiju jedne žene u sadašnjim trenutcima ali i sjećanjima iz prošlosti. Otkriva nam djetinjstvo puno grijeha i tajni koje nije pratila nikakva grižnja savjesti. Isprekidano se sjeća majke i oca koji su umrli kroz slike koje ne možemo zaboraviti. Osjećamo njenu patnju, bol, kao i tihe pobude koje ju čine posebnom, drukčijom. Sve je to pomiješano, a opet tako skladno uklopljeno. Isto tako sudjelujemo u svakodnevnim situacijama u blagovaonici koja u ovim okolnostima gubi svoje značenje. Pratimo odnose među djevojkama koji, kao i sve, obuhvaćaju suosjećanje koliko i samoočuvanje. Pratimo i intimne odnose, skupa s razočaranjima, čežnjama, nebrigom. Sve to pratimo i van okvira mučnog ratnog razdoblja, jer su borbe i preživljavanje među ljudima uvijek bile dio povijesti. Samo su ih u ovom slučaju rat i sveopća nehumanost izoštrili i produbili.