Pročitali smo prvi roman vrhunskog izraelskog pisca mlađe generacije Nira Barama, Dobri ljudi. Našu recenziju knjige Dobri ljudi pročitajte u članku.

Autor: Nir Baram

Izdavač: Fraktura, 2018.

Nir Baram rođen je u Jeruzalemu 1976. Prvu je knjigu objavio s dvadeset dvije godine, a među pet dosad objavljenih romana ističu se “Ona što vraća snove” (2006.), “Dobri Ljudi (2010.) i “Sjena svijeta (2013.). Njegovi su romani bestseleri u Izraelu te su prevedeni na petnaestak jezika. Nekoliko je puta bio kandidat za “izraelskog Bookera”, nagradu Sapir, a 2010. dobio je Premijerovu nagradu za hebrejsku književnost. Uz uređivanje serije klasika za izdavačku kuću Am Oved te redovite kolumne u izraelskim novinama, 2016. objavio je i publicističku knjigu o svojem jednogodišnjem putovanju Zapadnom obalom i Istočnim Jeruzalemom. U svojem javnom djelovanju zagovara jednakopravnost Palestinaca.

“Dobri ljudi” prvi je roman izraelskog pisca mlađe generacije Nira Barama. Vješt pripovjedač koji izvanredno prikazuje svoje likove i njihove živote u povijesnom žrvnju, svoje čitatelje izaziva da odgovore na pitanje: ima li uopće još dobrih ljudi?

Kad Thomas Heiselberg ugleda kako njihovu nekadašnju kućnu pomoćnicu Hanu Stein prati automobil s dvojicom nepoznatih muškaraca, shvati da nije pametno primiti u kuću Židovku, čak ni u kratak posjet. NO Thomasova je teško bolesna majka odlučna: gospođa Stein brinut će se za nju jer on mora na važan poslovni sastanak u američkoj kompaniji za koju radi. Thomas ne može ni naslutiti kojim će smjerom nakon te noći- Kristalne noći- krenuti njegova dotad sjajna karijera stručnjaka za istraživanje tržišta.

Iste jeseni 1938. mlada Lenjingrađana Saša u velikoj je dilemi: može li, ako upravo ona prokaže svoj roditelje i njihove reakcionarne prijatelje kojima pod Staljinovim režimom ionako nema spasa, uspjeti od gulaga izbaviti barem svoju petnaestogodišnju braću?

Knjiga je napisana tako da prati životnu priču dvoje ljudi, Nijemca Thomasa s jedne strane, te Ruskinju Sašu (Aleksandru) s druge strane.
Odmah moram reći da je knjiga jako složeno napisana, s puno detalja i vrlo teška za čitanje.
Ne mogu reći da mi se knjiga nije svidjela, samo da je potpuno drugačija od svih ostalih knjiga s kojima sam se do sada susretala. Navikla sam da knjiga “teče”, ali ova knjiga je po meni više bila kao more nego kao rijeka.
Priča Thomasa me se nikako nije dojmila, bila mi je dosadnjikava te me nije vukla da uzmem ponovno knjigu u ruke i da nastavim čitati. A s druge strane, priča Saše mi je bila vrlo zanimljiva, te puno lakše čitljiva i životopisnija nego Thomasova.
Svakako je jedna od knjiga kojih ću se sjećati baš zbog te svoje različitosti, bez obzira na to što ne mogu sa sigurnošću reći da mi se svidjela.

Izdvojeni citati:

“Thomasu su bili draži ljudi koji skoče s nebodera. Trenutak uzleta, lebdenje u zraku – bar jedan časak veličine – zašto od života ne uzeti ono posljednje?”

“Spavam i sa mnom spavaju sve one stvari u koje sam jednom vjerovao. Poezija i lijepe riječi. Sve što sam bio sada spava i ako se ne dogodi nešto neočekivano, spavat ću do svog posljednjeg dana. Možda me smrt probudi”