Pročitali smo novu knjigu Liane Moriarty, Devet potpunih neznanaca. Našu recenziju knjige Devet potpunih neznanaca pročitajte u članku.

Autor: Liane Moriarty

Izdavač: Mozaik knjiga, 2019.

IG: @tonkicapalonkicacitalica

GRhttps://www.goodreads.com/user/show/21285672-tonkica

Toplice za preporod duše i tijela svima jako dobro zvuči te je u stopu prati i samo ime objekta – Tranquillum House. Baš taj luksuz su si odlučili priuštiti: jedna tročlana obitelj, bračni par, bivši sportaš, spisateljica, mama četvero djevojčica i zauzeti muškarac koji godišnji odmor uvijek provodi u nekim toplicama. Svatko od ovih devet gostiju ima svoj razlog za obnovu duše i/ili tijela, svatko od njih će deset dana provedenih među neznancima doživjeti na svoj način. Da ne bi sve bilo jednolično vlasnica i voditeljica toplica i njezini zaposlenici neće biti zadovoljni samo odmorom svojih gostiju, oni će to pomaknuti na jedan viši nivo. Daleko od grada kreće red meditacije, „plemenite tišine“, masaže, bazen, prilagođeni individualni jelovnik za svakog pojedinca bez dodira vanjske svakodnevice. Sami sa sobom i jedni s drugima…

Tko ne bi volio provesti deset dana u toplicama? Svaki od likova pripovijeda svoje doživljaje „raja“ iz svog kuta gledanja. Knjiga je napisana u odlomcima svaki put drugog lika. Spisateljica tako jednostavno i lijepo i jasno pripovijeda kroz svakog pojedinačno. Sve rečeno je tečno, ponekad kao da gledamo film jer su i likovi i njihovo okruženje kvalitetno i osebujno opisani. Baš zbog tog stila, nisam imala osjećaj da sam stigla do pola knjige a da se još uvijek ništa nije dogodilo.
Upoznajemo likove koji su realni, duhoviti, nervozni, razočarani, tužni, umorni i njihovu međusobnu interakciju i komunikaciju, ali se ništa konkretno ne zbiva. Karakterizacija je ovog puta bila u prvom planu, ali što ćemo samo s time? Pred kraj knjige nagomilano je mnoštvo peripetija u stvarno malo teksta, pa je rasplet ispao nezgrapan, zbrzan i ofrlje iznešen. Spisateljica kao da je shvatila da bi sagu trebalo ipak nekako završiti i to što prije jer je rukopis već imao više od 400 stranica. Ideja i mjesto radnje su odlični, likovi su zanimljivi i raznoliki, „obični“, sa svakodnevnim realnim problemima. Interesantno je bilo proći kroz njihova razmišljanja o životu, ljubavi, djeci, vezama, partnerstvu, poslu. Nesrazmjer događaja u cijeloj priči stvorio mi je poteškoću kod odluke sviđa li mi se knjiga ili ne.
„Neznanci“ mi nisu prva knjiga Liane Moriarty koju sam čitala već je to bila „Ljubav i hipnoza“ koja mi je bila vrlo loša, naivna, predvidljiva i dosadna. Nakon nje sam pročitala „Male laži“ koje su bile vrckave i interesantne i uspjele me zabaviti bez obzira na tešku temu. Došla sam do zaključka da spisateljica nema neku konstantu u kvaliteti ali joj treba pružiti priliku kako bismo to dokučili. Svatko zna najbolje za sebe, zato ja uvijek kažem da je najbolje provjeriti sam!

„Nije se mogla riješiti osjećaja da se ovaj trenutak ni ne događa jer nije zabilježen mobitelom, da se ne računa, da nije stvaran, da to nije pravi život. Znala je da je to iracionalno, ali nije si mogla pomoći.“

„Je li moguće da su oboje uzimali jedno drugo zdravo za gotovo? Je li moguće da je to jedna od povlastica braka, da možete nekoga uzeti zdravo za gotovo a da vam ne zamjeri?“

„Izgled se ne mijenja zbog muškaraca, nego zbog drugih žena, shvatila je. Druge žene dobro znaju jesi li promijenila boju kose i kako ti izgleda lice, jednako kao što stalno nadziru i svaki djelić vlasitog izgleda. Žene su te koje su zarobljene u beskrajnom ciklusu pronalaženja problema s raznim dijelovima tijela, kao na vrtuljku s kojeg nema silaska.“