Pročitali smo knjigu portugalskog romanopisca Alfonsa Cruza, Cvijeće. Našu recenziju knjige Cvijeće pročitajte u članku.

Autor: Alfonso Cruz

Izdavač: Ljevak Zagreb

Facebook: Pročitala Dubravka Š.

Alfonso Cruz (1971.) portugalski je romanopisac, animator, ilustrator i glazbenik.  Prvi roman objavio je 2008., A Carne de Deus – Aventuras de Conrado Fortes e Lola Benites, a za roman The Encyclopedia of the World Story objavljen 2009. primio je Nagradu Camilo Castelo Branco. Za roman Kokoshkina lutka objavljen 2010. Nagrađen je Nagradom Europske unije za književnost 2012. Čitatelji dnevnika Expresso izabrali su ga jednim od 40 najdarovitijih portugalskih umjetnika.

Roman Cvijeće prekrasan je roman o vraćanju ljudi samih sebi, o preispitivanju života. Naziv romana nije slučajan, jer jednom su živjele tri prelijepe djevojke iz obitelji Cvijetić nazvane Ivančica, Ljubica i Dalija. Gospodin Manele Ulme doživio je već u poodmakloj dobi moždani udar, pamti sve osim sebe, svog emotivnog života, svoje prošlosti.

Na prekretnici vlastitog života susjed novinar odlučuje mu pomoći ponovno pronaći sebe, otkriti tko je bio, što se ispostavlja i ne baš lakim zadatkom. Ljudi koji pamte gospodina Ulmea različito ga opisuju, sjećanja variraju od ljubavi do mržnje, novinar se pita tko je zapravo gospodin Ulme. U potrazi za istinom i sjećanjima novinaru nehotice pomaže kći Beatriz.

Likovi u romanu vrlo su živopisno opisani, mnoga sjećanja vrlo su tragična, ali u romanu je toliko ljubavi i humora, blagog cinizma, da je zadovoljstvo čitati ga i ne ispustiti iz ruku.

Zabilježila sam dosta predivnih misli koje ću citirati jer vrijedi stat i zamisliti se.

“Vjerujem da u nekoj vezi poljubac uvijek mora zadržati gustoću onog prvog, povijest jednog života, sve zalaske sunca, sve riječi promrljane u tmini, svu sigurnost u ljubav.”

“Siguran sam da život ne umire kad nastupi smrt nego kad uđe u kolotečinu, da nas navike skamenjuju, jednog dana pogledamo se u zrcalo i shvaćamo da smo se pretvorili u kipove, poput Lotove žene koja bježi s mužem iz sodome prije negoli bude uništena zbog grijeha stanovnika i koja se osvrnula, iako su joj rekli na se ne osvrće.”

“Jer život nema nikakve veze s onim što ljudi svakoga dana čine, život je upravo suprotno, ono što svakog dana ne činimo.”

U romanu je iznesena i kritika društva, države i politike, književnik se prisjetio dana totalitarističkog režima, ali jedan citat podsjetio me na izjavu trenutnog hrvatskog ministra zdravstva Kujundžića:

“Napustimo brzo ovu mesnicu jer sam očajan. Što ti satrapi rade narodu! Jeste li čuli jučer jednog od njih kako kaže da ne možemo učiniti sve kako bismo spasili živote”

Kraj citata u kojem se gospodin Ulme osvrće na Hitnu službu. Nisam znala da li bih se smijala ili plakala.