Pročitali smo knjigu koju je napisala Donna Tartt, Češljugar. Našu recenziju knjige Češljugar pročitajte u članku.

Autor: Donna Tartt

Izdavač: Algoritam d.o.o., 2015.

IG: @what.the.muggle

Originalno objavljena 2013. Dobitnica Pulitzerove nagrade 2014. Prevedena na hrvatski 2015. Moje prvo čitanje 2016. Sram me reći da sam odustala nakon 100-tinjak stranica. Drugo čitanje u studenome 2019. I konačno pročitana u posljednjem danu te godine. Moram i napomenuti da me na drugo čitanje potaknuo film koji je, naravno, snimljen po knjizi. I koliko god ga kritizirali, meni će ipak ostati u lijepom sjećanju. Gledale smo ga skupa draga seka i ja, i obje smo na tih dva i pol sata uronile u priču. Nije bilo skoro nikoga u kinu tako da je atmosfera bila upravo pogođena. Sada naravno ne osporavam da je knjiga bolja, ali nisam od onih koji će to naglašavati na štetu filmova. Jer volim i knjige i filmove, ali su naprosto doživljaji drukčiji. I sad me ipak nije sram reći da prvi dojam može biti miljama od istine, samo je potrebno strpljenje i vjera da će se jednom ipak sve poklopiti i da će za važne stvari/knjige/ljude doći pravo vrijeme. I da ne treba uvijek škrtariti na (drugim) prilikama. Jer nakon prvog neuspjelog pokušaja, danas moram reći da je ovo neizrecivo dobar roman, da je ovo jedina knjiga koju sigurno nikad neću zaboraviti, koja će mi, kad je o knjigama riječ, na pitanje o „najboljoj“, „najdražoj“, „savršenoj“, „posebnoj“ biti (među) prv(im)a na pameti.

I kad je nešto (i to ne nužno knjiga) tako dobro i važno, teško je pronaći prave riječi, opisati razloge i prenijeti prave osjećaje. Jezik uvijek zakaže, barem je u mom slučaju tako. Od silnog uzbuđenja javi se i strah kako uopće prenijeti dojam nekome, ali kako i samome sebi verbalizirati sav taj značaj. Svakako ću pokušati, jer papir je strpljiv i zna prizvati prave misli.

Prvo nešto o autorici, koja je pravi dragulj u svijetu društvenih mreža, javnoga života i modernog doba. Ona je, vjerovali ili ne, posljednja žena s privatnim životom. Ha-ha. Šalu na stranu, Donna Tarrt skoro je nevidljiva u životu van svojih knjiga. Rijetko daje intervjue, ne drži predavanja, ne sudjeluje u promocijama (odnosno kaže da ih može podnijeti jednom u desetljeću), ne komentira niti postoji „online“. U svijetu u kojem su društvene mreže omogućile piscima da budu dostupni, da se povežu i govore svojoj publici, Donna Tarrt ostaje tajnovita. Čak su i fotografije koje možete pronaći na internetu malobrojne i službene.

I piše dugo, polako. U prosjeku jedan roman u deset godina. No ni ne čudi, za njene knjige treba odvojiti vremena. „Češljugar“ ima 594 stranice, i to velikog formata i sitnijih slova. A ni ostali ne zaostaju. Prvi koji je objavila je „Tajna povijest“ (1992.), a drugi „Mali prijatelj“ (2002.) I nadam se da će nastaviti niz jer to znači da će sljedeći roman izaći za vrlo malo godina.
Recenzija knjige: Češljugar„Češljugara“ „piše“ Theo Decker, retrospektivno, vraćajući nas u prvom dijelu romana u svoje djetinjstvo, u dob od 13 godina, na dan kada ostaje bez majke u terorističkom napadu koji se dogodio u njujorškom Muzeju za modernu umjetnost. Neposredno nakon napada, dok se provlači kroz ruševine, susreće čovjeka koji neće preživjeti ali koji mu uspije reći nekoliko riječi koje će Theu odrediti život. Ukazuje mu tako na malenu Fabritiusovu sliku „Češljugar“, koju je njegova majka posebno voljela i koju Theo potom uzima, te mu daje prsten koji će ga odvesti do divnog Hobiea, restauratora antikvarnog namještaja, i Pippe, djevojke koja dijeli sličnu sudbinu. Budući da nije imao pouzdane rodbine, Theo ostaje sam. K sebi ga prima bogata obitelj njegovog školskog prijatelja, i iako mu se s vremenom svidi s njima, Theo je i dalje izgubljen i sam u svojim mislima, nitko ne zna kako razgovarati s njim, a ni on sam ne zna kako si dane učiniti manje bolnima i više podnošljivima. U tome mu ne pomaže ni slika malene ptičice, za koju se godinama drži i koja će ga spletom sudbine, doista nevjerojatno nesretne sudbine moram naglasiti, uvući u kriminalno podzemlje, među dilere umjetninama i drogama, u vrtlog sve opasnijeg svijeta u kojem životi nisu dragocjeni.

I dosta bi bilo odugovlačenja i pričanja o svemu osim o onome što je bitno. Sjećam se doduše, one neslavne 2016., moja je mama ipak i tad bila na pravom mjestu u pravo vrijeme, kao i uvijek, i odmah ju je krenula čitati, a kad je dovršila, rekla je da joj se teško rastati od Thea i knjige. I doista je tako, nakon toliko stranica, toliko sati provedenih s likom, teško je ne povezati se, a pogotovo je teško kad je u pitanju Theo i njegov život. Nemoguće je ne zavoljeti ga, ne suosjećati, ne poželjeti ga zagrliti i reći da ga razumijemo. Pratimo ga od dana kad su mu iz života nepovratno otrgnute sigurnost, ljubav i mir. Jer gubitak majke nije značio samo ono ta teška sintagma sama po sebi podrazumijeva. On je u jednom danu ostao i bez doma i obitelji i djetinjstva, bez jedine osobe koja mu je to mogla pružiti. Život poslije gubitka majke za koju je bio puno više vezan nego je to uobičajeno, ali opet i opravdano budući da osim nje nije imao nikoga drugoga, izjednačio se sa strahom koji guši, s čežnjom koja je nepodnošljiva i s nesrećom koja nikako da prestane. Jer taman kad se da naslutiti da bi Theo mogao pronaći komadić sreće i zadržati ga, situacija se promijeni i život mu složi najgori mogući put. Čitajući i svjedočeći sudbini koja ga toliko okrutno odvraća od minimalne sigurnosti i stabilnosti, ne možemo se ne zapitati ima li kraja i kad će prestati. A sve je to opisano i dano nam tako nenametljivo, tako plaho i krhko. I stoga sve pohvale autorici, na jedinstveno izbrušenom stilu i atmosferi sveprisutne napetosti i gotovo neprimjetne ovisnosti. Ovaj roman zaslužuje da ga se čita s poštovanjem prema svakoj rečenici, da mu dopustimo da nas cijele prožme, da imamo dojam kao da se doista sve događa tu pred nama.

Roman velike snage i širine, a i dubine, u pravim rukama zbilja može pružiti najbolje od književnosti, a to je da (pro)živimo još jedan život. I da iz toga izvučemo pouke koje nećemo zaboraviti. Svi mi na dnevnoj razini možemo biti dirnuti različitim ljudskim pričama, osvijestiti potom svoju i biti zahvalni. No u svijetu koji stalno negdje trči, a i mi s njim i za njim, upijamo sve brzo i intenzivno, ali isto tako i pustimo, zaboravimo, i vratimo se svojoj misaonoj rutini. No tu i tamo, nešto ipak bude drukčije. Meni je to bio ovaj roman, i Theo i Bog je blagoslovio Donna. Priuštili su mi cijelu paletu emocija, i nijednu ne treba izbaciti. Nije sve u tome da se teži dobrome, sreći i sigurnosti, ni u tome da se bori protiv samoće, gubitaka, opsjednutosti i mučnih stanja. I kad se jave dobro znani trenutci u kojima se čini lakše prepustiti nego pokrenuti, onda nas utješe riječi onih koji znaju prevesti s našeg jezika na zajednički. Ova je knjiga mogla biti puna isforsirane patnje, mogla je biti neuvjerljiva i uvijek ista priča o najtežim životnim dramama. Ali nije. Ispala je divna, moćna, realna, i taman toliko osobna koliko i općeljudska. Mislim da ne postoji situacija u kojoj se netko ne može na sebi jedinstven način prepoznati i u čijim riječima ne može pronaći utočište, bilo da je riječ o najtežim i nepovratnim gubitcima, o jedinstvenim prijateljstvima, o razočaranosti, o trajno neispunjenoj ljubavi, o najdubljim tajnama identiteta, o depresiji, kajanju, oprostu, ili o prihvaćanju. Crna koliko i pozitivna, daje ravnotežu upravo kako daje i život.